Cijeli život Ana Kešelj Dilberović htjela se takoreći ‘ulogirati’ u svijet računala i tehnologije. Tehničke i prirodne znanosti uvijek su je privlačile, a i dok nije imala kompjuter, crtala je sebi tastaturu. Sad je mašta postala stvarnost, kao asistentica na Odjelu za elektrotehniku i računarstvo Sveučilišta u Dubrovniku izvrsno se udomaćila u IT univerzumu. Već šest godina je na Odjelu, a trenutno radi na doktoratu.
- Sjećam se kad sam rastavila svoj prvi kompjuter – bilo je: ‘ajme meni, tko će ovo sastaviti!’ (smijeh) Tad si se još preko žice morao priključiti na internet! Nisi mogao ‘proguglati’ kako ga sastaviti! - prisjeća se Ana koja je nakon završene srednje škole u Dubrovniku upisala preddiplomski studij Primijenjeno i poslovno računarstvo te diplomski studij Poslovno računarstvo, čime je dobila potvrdu ljubavi prema IT-u.
Žene ‘vladaju’ Odjelom
U njezinoj generaciji bilo je puno djevojaka, a na Odjelu koji vodi pročelnica prevladava ženski spol tako da nema iznenađenja za studente kad im profesorica uđe u predavaonicu! Dok je radila na FER-u, otvorilo se mjesto za asistenta u Dubrovniku pa se vratila u Grad.
- Oduvijek sam voljela ljudima objašnjavati stvari, predavati, a tu je i znanstvena komponenta koju jako volim. Obožavam istraživati, nešto pročitati pa testirati ili promijeniti, što i jest bit znanosti. Radim sa studentima, a u suradnji s Informatičkim klubom Futura i Zajednicom tehničke kulture Grada Dubrovnika držimo radionice za polaznike, govori Ana koja nikad nije razmišljala o bavljenju isključivo programiranjem.
- Dok nositelj kolegija profesor objasni gradivo, mi asistenti smo tu da objasnimo i približimo konkretne zadatke. Programiranje je dinamično, lako je ljude zainteresirati. Na nižim godinama radimo teoriju, a na višim programiranje i primjene, sve je isprepleteno. Najprije krenemo s osnovama programiranja, prijeđemo na više programske jezike, potom na dizajn i izradu aplikacija..., priča Ana te dodaje:
- Kad sam počela raditi, bilo mi je izazovnije pripremiti se za vježbe, ali su mi i profesori čiji sam asistent pomogli, s vremenom sam počela ubacivati svoje zadatke. Studente jako zanimaju kolegiji, sudjeluju u vježbama, a recimo, kad dobijemo novu opremu na Odjelu, jedva čekaju da to isprobaju, pojašnjava Ana koja drži vježbe malim grupama od desetak studenata na drugoj godini preddiplomskog i prvoj godini diplomskog studija.
Iako informatičari slove kao introvertirani, Ana uspije doći do svakog studenta.
- Na vježbama koje traju dva sata svatko ispred svog kompjutera rješava zadatak, a sa svima stignem odrađeno prokomentirati. Na vježbama moraš biti fokusiran, a imamo i dosta programskih jezika poput Pythona, C-a, Jave pa se nekad ni sama ne mogu sjetiti koja funkcija gdje ide... Obično se nakon par trenutaka sjetim, ali i studentima bude lakše kad vide da i ja znam ‘zablokirati’. Također, psihologija igra važnu ulogu: kako korisniku posložiti u aplikaciji da mu bude jednostavnija ili, korisniku u igrici moraš slati afirmativne, motivirajuće poruke, na primjer, ako ne prođe određeni level... Mnogo naših studenata razvija igrice u razvojnom okruženju Unity, jedan je razvio igru u virtualnoj stvarnosti, radili smo s proširenom stvarnosti, hologramima... Jedino što je stereotipno, dosta naših računaraca voli igrice, otkriva mlada predavačica.
Informatičari međusobno govore svojim metajezikom, laiku se i klingonski nekad čini razumljivijim.
- Na vježbama koristimo dosta engleskih izraza i skraćenica, sva je literatura na engleskom. No, problem je kad znanstveni rad treba pisati na hrvatskom, nekad je teško naći adekvatan prijevod. U svakodnevnom govoru ću primjerice reći ‘kompajliraj’ odnosno ‘prevedi’. Svakodnevno koristim informatičke izraze, suprug je završio elektrotehniku, ja računarstvo pa se savršeno razumijemo, a u obitelji mi često komentiraju kako često koristim riječ ‘implementirati’. Kolegica me u šali pitala kako to da nemam tu riječ u naslovu doktorskog rada?! (smijeh) Bude i riječi kao ‘zbagat’ kao ‘bug’ odnosno pogreška u sustavu ili ‘ranat’ kao ‘run’, pokrenuti..., govori IT-stručnjakinja.
Vrijeme nula i jedinica, binarnih brojeva, odavno je prošlo. Studenti pišu programske jezike, uče objektno-orijentirano programiranje, izradu web-aplikacija, igrica... A, u svemu je važna kreativnost.
- U programiranju, ali i u znanosti, trebaš biti kreativan jer treba smisliti rješenje, a programiranje je doslovno tijek misli, postoje načini kako ih izraziti. Tu je taj ‘personal touch’, lako je vidjeti tko je kakav kôd pisao... Kad kolegica i ja razvijamo aplikaciju, lako je prepoznati što je napisala ona, a što ja. Svaka aplikacija ima svoj rukopis, točno se zna tko je došao do kojeg rješenja. Također, uvijek pazimo da naše aplikacije budu pristupačne svima, naglašava Ana.
S obzirom da tehnologija rapidno napreduje, Ana stalno ažurira znanje. Ističe kako umjetna inteligencija može biti dobar alat, a i sama ponekad konzultira ChatGPT koji joj s vremena na vrijeme zna ponuditi dobro informatičko rješenje.
Najmlađe je lako impresionirati
Raditi s najmlađima je posebno inspirativno, mladi su pravo vrelo dobrih i praktičnih ideja, a i odlično upijaju tehnološke trikove.
- Na radionicama djeci treba pokazati opipljivi rezultat, važno je da vide što su napravili. Obožavam radionice s djecom! Djeca vrtićke skupine već sad znaju za kompjutere i mobitele, što mi nismo znali. Na radionicama programiramo bez ekrana, izrađujemo holograme, tu je virtualna stvarnost... Teško je promovirati računarstvo i elektrotehniku formiranoj osobi, ali dijete je lako zainteresirati i impresionirati. Nedavno smo radili s polaznicima igrice u Scratchu, programskom jeziku za djecu i početnike. Najmlađima treba objasniti osnove programiranja, a oni to brzo uhvate.
- Jedna je djevojčica rekla da će igricu nastaviti razvijati doma! Na primjer, kod izrade holograma, polaznici po uputama režu i lijepe prozirni papir dok ne dobiju piramidu koju stave na mobitel i vide 3D prikaz određenog lika... Djeca se izbezume, žele to doma pokazati roditeljima! Djeci danas fali rad rukama... Neki imaju želju za skupljanjem holograma, žele rad ponijeti doma! Mogu ponijeti i kartonske virtualne naočale koje izrade, a jedan dječak je poželio prave odnijeti doma! Rekao je da će to poželjeti kao dar za Božić, mama će sigurno biti oduševljena, kaže Ana koju inače znaju pitati za pomoć - od instalacije Windowsa do antivirusnih programa.
Voli dinamiku posla, voli istraživati i surađivati sa studentima, učiti i stalno otkrivati. Posao joj nije monoton. Kao autentični računarac pravi je ‘gamer’ pa slobodno vrijeme provodi uz igrice.
Bez ‘bugova’, ali sa željom za napredovanjem u ‘attachmentu’, Ana je odavno implementirala posvećenost, profesionalnost i ljubav u svoj posao. Redovito ‘updateata’ i ‘refresha’ svoje znanje, uvijek ima dovoljno strpljenja u ‘backupu’ za studente, a uspjeh je odavno ‘sejvan’ u njezin životni hard disk!