“Zbog čega bi netko prešao pola svijeta i došao iz veličanstvenog Nepala ili toplih i prekrasnih Filipina kako bi radio u Konzumu?” pitao se nepoznati gospodin dok smo obojica promatrala stranog radnika kako utovaruje skele u parkirani kombi. “A što? Vi mislite da je Hrvatska jadna zemlja i da je ovdje loše vrijeme,” odgovorio sam.
“Naravno da ne,” ekspresno mi je uzvratio. “Zbog čega se onda samo lani više od 45 tisuća Hrvata preselilo u Irsku, Švedsku i Njemačku,” dodao sam. Ljutito je odjurio bez odgovora. Čuo sam još primjedbi iz iste kategorije, kao npr.: “Ovi ljudi uzimaju posao domaćim ljudima.” Ma nema problema. Još jedan argument koji apsolutno ne drži vodu i to posebno u Dubrovniku.
Naš turizam ne bi ni blizu funkcionirao da svake godine, svaku sezonu ne “uvozimo” strane radnike. Godine 2019. samo smo u Dubrovniku imali 5000 stranih radnika jer jednostavno nedostaje ljudi koji bi pokrili sve poslove koje treba obaviti.
Bez njih nema ništa
Samo u Zagrebu u ovom trenu radi gotovo 25 tisuća stranih radnika. S obzirom na to da dolazim iz multikulturalne zemlje navikao sam na to da ljudi sa svih strana svijeta rade skupa i da je to nešto sasvim normalno. Uostalom, zašto ne bi bilo? Gledajući situaciju kod nas vidim da se ljudi ovdje tek navikavaju na različitost, za pojedince to još uvijek predstavlja svojevrsni izazov.
Znam da je u Zagrebu nakon većeg priljeva stranih radnika na poslovima dostave hrane bilo podjele na dva tabora, svatko se držao “svoje” strane, međutim, zajednički posao i razmjena iskustava pomalo je izbrisala tu granicu. Sjećam se kako sam prije godinu dana vozio prema doma i kako živim malo “s bande” rijetko koga sretnem.
Ugledao sam petero stranih radnika kako pituravaju ogradu. Zaustavio sam auto, spustio prozor i upitao ih na engleskom “Dobar dan mladići, otkud ste?” “NEPAL”, rekli su i mahnuli na pozdrav. Palo mi je na pamet da ih pitam nešto na hrvatskom, međutim, nisu me razumjeli i samo su me blijedo gledali. Taman sam htio otići kad su u isti glas viknuli “ALFAPLAN”.
Vjerojatno su mislili da sam inspektor ili nešto slično. Nasmijali smo se i onda sam otišao. To mi nije jedino iskustvo s Nepalcima. Prošli sam tjedan čuo kako mi je ispred kuće stigao poštar; s obzirom da voze električne skutere nije ih baš lako čuti jer su ti motorini jako tihi, međutim, moja dva “alarma”, naši psi, izletjeli u na balkon glasno lajući. Odmah sam prepoznao uniformu koju je nosio Filipinac. Znam da u Dubrovniku već radi nekoliko poštara s Filipina, ali mi je svejedno bilo neobično (znam da tako ne bi trebalo biti), kad sam ga vidio kako drži moju poštu.
Sjetite se svojih ljudi
Izašao sam vani jer sam po njegovom zbunjenom izrazu lica pretpostavio da nije riječ o običnim pismima već o nečemu što je trebalo potpisati. “Dobro jutro, poštaru, kako ste, jeste li novi, trebam li potpisati nešto?” upitao sam ga hodajući mu ususret. I opet, isti blijedi pogled poput onih veselih pitura iz Alfaplana. “Engleski,” tiho je zamolio.
“A, dobro, znam ponešto engleskog,” našalio sam se. Proveli smo dobrih pet minuta u razgovoru i pokazalo se da je on jedan od nekoliko radnika Hrvatske pošte pristiglih s Filipina (ili Indonezije, ubijte me, ali mi je pamćenje sve slabije). Trenutno je mijenjao kolegu u Župi koji je bio na bolovanju.
S obzirom na to da Hrvatska pošta zapošljava još 20 poštara, vjerujem da ovaj ljubazni mladi čovjek neće još dugo ostati u manjini u svom kolektivu. Nevjerojatno ljubazan i drag poštar koji je cijelo vrijeme inzistirao na tome da mi se obraća sa “Sir”. Zadnje što mi je rekao nasmijalo me do suza: “Gospodine, moram vam reći da vam je engleski odličan,” rekao je s osmijehom. Mahnuo sam mu na pozdrav, a on se odvezao dalje.
Razmišljao sam o našem susretu, o ovom mladom čovjeku u vjerojatno srednjim tridesetim godinama, tisućama kilometara udaljenog od svoje obitelji, kako živi sam u stranoj zemlji i radi kako bih ih prehranio. Pretpostavljam da većinu prihoda šalje doma što nije samo hrabro već i vrlo časno. Za sve vas koji dvojite o stranim radnicima sjetite se svojih članova obitelji ili možda poznanika koji su cijele živote proveli radeći u stranim zemljama kako bi svojim obiteljima osigurali dostojanstven život.