StoryEditorOCM
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU

Zašto naš Sveti Vlaho nema muzej?

4. veljače 2019. - 15:13
Najvažniji dan u Dubrovniku je Festa svetog Vlaha, dan kad tisuće ljudi nahrupi na Stradun, mašući zastavama i barjacima, odjeveni u raznobojne narodne nošnje, sretnih, nasmiješenih lica, i svi oni slave jednog, ali vrlo posebnog stranca. Ironično je da 364 dana u godini ljudi iz cijelog svijeta dolaze se diviti kamenom gradu, a samo jedan dan u godini svi stanovnici grada i okolice stižu u Grad kako bi se poklonili jednom strancu.

Nisam baš siguran da na svijetu postoji još neki grad koji toliko voli i slavi svog zaštitnika. Zapravo, možemo reći da Dubrovnik nema sveca zaštitnika, nego Sv. Vlaho ima Dubrovnik. Sjećam se svoje prve Feste prije puno godina. Moram priznati da mi je tada sve izgledalo malo konfuzno. Zlatni odljevi dijelova tijela nošeni ulicama Grada, koje ljubi tisuće ljudi, da, neobično. Na prvi pogled nisam mogao razlučiti radi li se o vjerskom događaju ili festivalu folklora.



Zbog prekrasnih raznobojnih kostima, ulaštenih pušaka trombuna, uređenih festanjula, mislio sam da je riječ o nekom posebnom Linđovom programu. Svi su bili sretni, kafići prepuni ljudi koji su radosno pjevali. Ali, s iskustvom dolazi i znanje. Tijekom godina i sam sam počeo istinski poštovati “dan svih dana” u Gradu.


Međutim, mislim da bi ovaj poseban dan trebalo podići na jednu višu razinu. Zahvaljujući UNESCO-u Festa je uvrštena u svjetski registar nematerijalne baštine, međutim, ono što mi je jako čudno, da ne kažem razočaravajuće, u Gradu nema muzeja posvećenog našemu parcu.

U gradu koji je toliko posvećen svom zaštitniku ne postoji informacija koja bi posjetiteljima Grada objasnila koja je to posebna veza između kamenog grada i omiljenog stranca. Ako nismo u stanju posvetiti muzej najvažnijoj ikoni Grada, kako ćemo ljudima objasniti našu tradiciju i vrijednosti.

Zbilja je tužno kad shvatimo kako se odnosimo prema stvarima koje su nam važne. Imamo muzeja svih vrsta i veličina, dok je Sv. Vlaho, naš najdraži stranac, “gurnut” po strani. I da, on je bio stranac, čak ne iz Europske unije, niti susjednih zemalja, zapravo, Sv. Vlaho je bio Armenac.

Srećom, u Dubrovnik je došao 972. godine, jer bi mu danas to bilo puno teže izvesti. Prvo bi trebao zatražiti vizu za ulazak, vjerojatno bi trebao i neki formular za zdravstveno osiguranje, a ako bi pokušao pješke prijeći granicu policija bi ga, kao ilegalnog imigranta, vjerojatno vratila tamo odakle je došao.

Međutim, daleke 972. godine, Sv. Vlaho se pojavio na vratima od Grada bez putovnice, putnog osiguranja i Schengenske vize. Dočekan je raširenih ruku, i zahvaljujući njegovoj pomoći Grad je obranjen od naleta kruzera iz Venecije….oprostite, od mletačkih ratnih brodova! Možda bi nam njegova pomoć dobrodošla i danas kako bismo se obranili od kruzera. I više od tisuću godina kasnije mi slavimo tog svetog stranca koji je spasio Grad.

I zaista ga slavimo! Iako, bilo bi lijepo kada bi 3. veljače i službeno bio blagdan. Slavimo Dan antifašizma i mnoge praznike kojima više i ne znamo značenje, a još nismo uspjeli proglasiti dan Sv. Vlaha blagdanom. I to ne bi bilo ništa novo. Pojedine regije i gradovi u Francuskoj, Španjolskoj i Italiji imaju blagdane za dan njihovih svetaca, pa zašto ne bismo i mi?


Napravimo muzej Sv. Vlaha i proglasimo 3. veljače blagdanom! Sv. Vlaho je obranio naš Grad, sad je vrijeme da mi obranimo njega!


Živio Sveti Vlaho!


 
22. studeni 2024 11:50