“Ma je li ovo šteta vidjet ovako sve butige i restorane zakračunate i zatvorene,” rekla je u mene žena dok smo šetali kamenim ulicama starog (G)grada. I stvarno jest! Kombinacija globalne pandemiji i kraj ljetne sezone, ako se ono uopće moglo nazvati sezonom, pretvorile su sporedne ulice s obje strane Straduna, ulicama duhova. Možemo li biti turisti u vlastitom gradu, ili da rečem Gradu? To je prva dilema. Za mene je Dubrovnik Grad, a ne grad.
Čitajući ovu kolumnu možda će biti zbunjujuće zbog moguće zbrke grad (city) i grad (town). U engleskom jeziku to su dva vrlo različita pojma. City (grad) zvuči puno važnije, grandioznije, dok je town (na našem jeziku također grad) zapravo veće selo. Jednostavno, radi se o hijerarhiji. Na engleskom jeziku to bi išlo ovako: hamlet, selo, mali grad, veći grad i metropolis. Preteča riječi town dolazi od riječi tun ili ton (tako i imamo imena gradova poput BrighTON), što bi značilo omeđeno, zatvoreno područje. Znači li to da je Dubrovnik grad (city)?
Zatvoren je svakako. U engleskom jeziku još je jedna stvar koja čini razliku između cityija i towna, a to je da city ima katedralu. Koliko pamtim od zadnjeg posjeta Gradu, ne može se promašiti veličanstvena katedrala koja dominira prostorom. E, ali na internetu nikako da se odluče, je li Dubrovnik prema Wikipediji city ili je prema TripAdvisoru town?! Po mom mišljenju je city i tog se držim. Recimo, u Londonu se točno zna koji je dio City (of London); radi se o povijesnom dijelu grada, financijskoj četvrti u kojoj se nalazi londonska burza.
“Nije ti ovo stari grad, ovo ti je Grad,” da sam dobio kunu svaki put kad su me ispravili prije dvadesetak godina kad sam se doselio, valjda bi imao stan na Stradunu. Ali, tempi pasati. Broj stanovnika koji znaju da je ovo samo Grad drastično se smanjio. Nedavno sam čak naletio na naziv jednog apartmana u Gradu koji glasi: Old Town City Centar Apartman. Što je sigurno, sigurno je!
Kako je Grad postao sve manje važan u svakodnevnom životu, tako mu se promijenilo ime pa je ponovno postao stari Grad. Sjećam se vremena kad sam doselio, postojalo je jako puno razloga za svakodnevni odlazak u Grad: uredi, banke, ostale važne institucije i, što je meni tada bilo važno, Britanski konzulat također je bio smješten u zidinama. A danas? Ukoliko nemate silnu potrebu poći na dobar sladoled ili kupiti majicu Game od Thrones, nemate zašto dolaziti!
Promjena od Grada do starog Grada dogodila se relativno brzo. Kombinacija raznih događaja, prodaja nekretnina, nemogućnost parkinga, nenormalan priljeva turista preselio je butige i institucije u neke druge dijelove grada (tomu je svakako kumovalo i to da je svaka rupa postala restoran ili suvenirnica), sve to ubrzalo je ovaj proces.
Je li moguće ovome stati na kraj? Možda. Ali za to je potrebno čvrsto i dosljedno vodstvo s velikom dozom kreativnosti i predviđanja stvari. Nažalost, sve navedeno izostalo je u vremenima kad je bilo potrebno.
Često me pitaju je li Grad postao žrtva vlastitog uspjeha? Moj odgovor je uvijek jednak – nije! Grad je žrtva pasivnosti. Žrtva iskorištavanja. I žrtva privatnih interesa. “Obliti privatorum publica curate,” rečenica upisana na stoljetnom kamenu, bačena je u vjetar. Šteta je počinjena, čarolije možda više nema, ali ne možemo vratiti vrijeme niti duha u bocu. I da, bili smo turisti u vlastitom gradu. Bilo je divno.
Za promjenu vidjeli smo više golubova nego ljudi. Šačicu turista bilo je lako prepoznati po šorcevima i japankama, a vjerujem da za doživljaj ovakvog Dubrovnika nema tog novca na svijetu koji to može platiti. Jedina negativna stvar je to što su morali nositi maske od 2 kune.
Drago mi je da se Grad odmara, da ima šansu “udahnuti”. I ono što je najvažnije, ima priliku ponovno se “izgraditi”, od samog početka. Gradska vlast i turističke institucije pred sobom imaju prazno platno. Vidjet ćemo hoće li se pokazati kao uspješni majstori ili pak slikari amateri. Na njima je. Američki kantautor Jackson Brown svojedobno je napisao “Nema ništa skuplje od propuštene prilike.”