Zagrebačka obitelj koja je godišnji odmor provela na Mljetu požalila se Večernjaku, između ostaloga, zato što je pola litre točenog piva, kojeg u Zagrebu inače plaćaju 14 kuna, na otoku plaćala 28 kuna. Užas brate. Nema ni deset dana da sam pola litre piva u Budimpešti platio 10 kuna, a mađarsku prijestolnicu godišnje obiđe 4,5 milijuna turista. To je značajno više nego što ih obiđe Mljet, Dubrovnik i Zagreb zajedno, pa bi slijedom logike pivo trebalo biti najskuplje u Budimpešti, onda u Dubrovniku i Zagrebu, dok bi na Mljetu trebala biti jeftinija od vode.
Nevoljama nesretnih purgera tu nije bio kraj. Glava obitelji htjela je gledati utakmice EP u nogometu, ali je ustanovila da je signal hrvatskih dalekovidnica ovdje jako slab. Strašno nešto!
Ispričavam se ako sam emotivan i pomalo nekorektan, ali nerazumijevanje naših cijenjenih purgera mi povremeno napuni kufer... Ako znate na što mislim. Čak i s famoznim popustom „za domaće“ cijelu godinu plaćamo pivo skuplje nego u zagrebačkim kvartovima. Spenza nam je skuplja jer trgovački lanci, svi osim jednog, derući turiste deru i nas, ali cijelu godinu a ne samo dok smo na odmoru. Na nekim se lokacijama talijanski radijski i TV signal miješa s hrvatskim ali to nikog nije briga sve dok ne dođe na (m)ljetovanje. Stanovnici Župe dubrovačke svojim mobitelima upadaju u BH-roming, a da se ne pomaknu s rođenog kauča. I onda nam svojim bijesnim komentarima nezadovoljni purger medijski zapišava kuću i okućnicu.
Nama je, gosparu, tako cijele godine. Samo što nam je šalter za rješavanje tih problema - u Zagrebu.
Dubrovnik, a Mljet posebno, naprosto su predaleko da bi se itko u Zagrebu bavio Dubrovnikom. Dubrovnik je, gledano iz Zagreba, apsolutno najudaljeniji hrvatski grad. K tome još i eksteritorijalan. Istina, povezuje nas teritorijalno more, ali to ne mijenja činjenicu da iz Dubrovnika čak ni u Metković, a kamoli u Zagreb, ne možemo doći ako ne pregazimo teritorij druge države. Premalo nas je da bismo na parlamentarnim izborima bili ikakav faktor. Premalo da bi itko zaradio političke poene time što će u nacionalnim i europskim poreznim i budžetskim okvirima izboriti neku olakšicu za Pelješčane, Primorce, Dubrovčane, Konavljane, a kamoli za Mljećane. Svi nam samo broje silnu lovu koju vadimo iz džepova turista i misle kako nam život prolazi u kupanju i „zimer fraju“. Ne razumiju oni da nismo svi vlasnici hotela (a oni su uglavnom stranci), da nemamo svi po tri apartmana, nismo svi pomorci i nije nam lako. Uza sve to, nema te zagrebačke magle koju bih mijenjao za tri dana dubrovačkog sunca, ali dajte – molajte me genijalaca koji uspoređuju Mljet i Zagreb i kojima je (m)ljetovanje upropastilo toplo pivo i loš tv-signal.