Bile su potrebne godine da bi se sagradilo, a onda je sve uništeno u nekoliko tjedana. Mislim da je početak ove priče negdje otprilike 2003., da, prilično sam siguran da je bilo 2003. godine, četiri godine prije velike financijske krize. Turizam i prodaja nekretnina započeli su rasti. Pola Grada je prodano i započeo je egzodus prema Lapadu. Kruzeri su otkrili Dubrovnik. Biser Jadrana vrlo brzo je postao dragulj svjetskih medija. U zraku se moglo namirisati iščekivanje onog što je uslijedilo.
Tada je sve počelo, te 2003. godine kada je turistički tsunami stigao s Jadrana i razbio se o zidine srednjovjekovnog grada. Nismo imali pojma što nas sve čeka i što nas je upravo pogodilo. Turizam se jednostavno dogodio. Dubrovnik je bio pasivan. Postojala je samo jedna aktivna struja i to je bio turizam.
A trebalo je proći još pet punih godina da krene posao s Airbnb-om. Slijedile su rekordna godina za rekordnom godinom. Prihodi su cvjetali. Sjećam se kako mi je tad vlasnik jednog dubrovačkog restorana rekao: “Nakon prve sezone uspio sam kupiti stan u Zagrebu i platiti ga u kešu!”
Sve je išlo kao podmazano. Grad Dubrovnik je imao toliko novaca da nisu znali što činiti s njim. Zapošljavano je dodatno osoblje, započeti su razni projekti, planirala su se događanja, a bez obzira na činjenicu što je Dubrovnik na ljestvici stanovništva bio na 13. mjestu, ostvareni godišnji prihodi bili su na četvrtom! I onda nam je iz vedrog neba u krilo pala medijska bomba! Godine 2013. druga sezona serije Igre prijestolja sletila nam je ravno u krilo.
Bez lobiranja i pregovaranja, Dubrovnik je dobio zlatnu gusku koja je donijela više zlatnih jaja nego Viktor Vekselberg ima Fabergeovih. Sve pare ovoga svijeta ne bi mogle platiti reklamu i zanimanje za Dubrovnik koje je dobio zahvaljujući nekolicini zmajeva. Ironično (ili možda simbolično) ti isti zmajevi na kraju serijala uništili su Dubrovnik.
Specijalizirane suvenirnice, turistički obilasci, kokteli i sve što je moglo, dobilo je ime Igara prijestolja ili, ako vam je draže, Game of Thrones. Ta nam je serija također donijela snimanje Star Warsa, Bollywooda i one stvarno grozne verzije Robina Hooda. Tako je u samo nekoliko godina razmaka Grad prešao put od galaksije do Sherwoodske šume. Turistička plima nezaustavljivo je rasla.
Dolazak Airbnb-a na tržište donio je mogućnost da se svaka garaža u Dubrovniku preko noći pretvarala u “luksuzni apartman u Kraljevu grudobranu”. Apartmani su nicali poput gljiva nakon kiše. Ono što je trebalo biti dodatan prihod, bonus, za mnoge, za cijele obitelji, pretvorio se u jedini prihod. 7,000. 9,000. 12,000. 14,000.
Broj apartmana rastao je do neba, poput galeba koji stremi u visine. Hoteli su napumpavali cijene poput bodibildera na steroidima. Monako je izgledao kao jeftiniji hotelski smještaj. Euri, funte, dolari, yeni. Lova je preplavila svaki kantun Grada i okolice.
A rekordi su se nizali: najveći broj posjetitelja Zidina, ikad; najveći broj noćenja; rekordni profit; najveći prihodi ikad. Živjeli smo u vremenu superlativa. Jedrili smo Jadranom na krilima uspjeha dok nas je vjetar turizma vodio prema horizontu. Bila je to mirna plovidba. Čak je i hrvatska vlada, u želji da obuzda i kontrolira taj poslovni zamah, godine 2013. uvela fiskalne kase. Kao šerif iz Nottinghama, dočepala se još zlata za svoju blagajnu.
Ali čak je i ta elektronička “neugodnost” savladana poput silnih rupa u Gružu. Kapitalizam je bio živ i dobro, činio se kao nezaustavljiva sila. Ili ne? Nakon gotovo dvadeset godina zgrtanja novca, kao što se u Stonu zgrće sol, upali smo u rupu na cesti koju nije bilo moguće izbjeći. Pet slova, dva broja, pamtit ćemo dok smo živi: Covid-19. Dvadeset godina poslovanja uništeno je za nešto manje od dva mjeseca.
Poduzetnici traže pomoć od grada, Grad traži od banke prekoračenje od 60 milijuna kuna, banke traže pomoć od Vlade, Vlada moli gotovinu od Europske unije, a Unija traži zajam od svjetske banke! Dvadeset godina profita, stanovi kupljeni za keš, a sad je sve uništeno u kratkom roku. A nemojmo zaboraviti da “Winter is Coming” vrlo brzo…