StoryEditorOCM
MišljenjaFriziranje povijesti:

Srbi krenuli u novo svojatanje Dubrovnika. Evo zašto su toliko uporni

Piše Jadran Kapor
14. kolovoza 2023. - 14:16

Beogradska politika objavila je u nedjelju intervju s dr. Slavkom Petakovićem, upravnikom Katedre za srpsku književnost s južnoslovenskim književnostima Filološkog fakulteta u Beogradu; čovjekom koji svake godine u javnom prostoru ponavlja tezu o tome da je dubrovačka književnost zapravo srpska.

Upornim ponavljanjem teze o srpskom Dubrovniku i njegovoj književnosti, dr. Petaković i službena Srbija laž žele pretvoriti u "istinu" o tome da Dubrovnik i onaj dio Hrvatske na liniji Virovitica - Karlovac - Karlobag pripadaju "srpskom svetu". I tu se radi o službenom projektu, a ne o naklapanjima jednog velikosrpskog profesora u beogradskom tisku.

Ako ste zaboravili, ministar kulture i informiranja Republike Srbije te ministrica prosvjete i kulture Republike Srpske u Bosni i Hercegovini, Vladan Vukosavljević i Natalija Trivić, potpisali su u Sremskim Karlovcima 4. ožujka 2019. ʺPovelju o srpskom kulturnom prostoruʺ.

Vladan Vukosavljević istaknuo je tada da se srpski kulturni prostor rasprostire ʺod Hilandara, preko Skopja, Arada, Temišvara, Kotora, Dubrovnika, Pešte, Budima…ʺ, gdje god, kako je rekao, živi srpski narod i gdje god postoje srpski kulturni tragovi te da će se svuda moći provoditi ʺjedinstvena kulturna i obrazovna politikaʺ. Nastavak je to Miloševićevog gesla kojeg je i ove godine ponovio predsjednik Republike Srpske Milorad Dodig rekavši "Vrijeme je da svi Srbi žive u jednoj državi". Inače, tom je prilikom rekao i da su Hrvati pokatoličeni Srbi.

Vratimo se na najnoviji Petakovićev tekst u Politici. Zapravo u njemu nije iznesena baš niti jedna nova teza. Ponovljeno je ono što Petaković govori u svim svojim javnim istupima, da je dubrovačka književnost sva pisana na srpskome. Pritom se ponovno oslanja na argumentaciju Dubrovčanina Milana Rešetara i jedna minorni ali nedvosmisleni citat Natka Nodila koji je rekao kako se od pamtivijeka u Dubrovniku govorilo srpski i među pučanima i među vlastelom, te da se srpski govorilo kod kuće i u javnom prostoru.

Rešetar je po političkim uvjerenjima prvo bio "Srbin-katolik", pa potom jugoslavenski unitarist, te pristaša Miklošič- Karadžićeve etničko-narječne podjele po kojoj su svi govornici i pisci štokavskoga narječja etnički Srbi - bez obzira na vlastitu nacionalnu pripadnost. Po toj je ideologiji samo čakavsko narječje priznavano etnički hrvatskim, dok je kajkavsko proglašavano za slovensko, a štokavsko za srpsko.

Nodilo se pak nije bavio jezično-nacionalnim pitanjima. Bio je teolog i povjesničar, a ideja "slovinstva" kojoj je Nodilo pripadao, odnosno ideologija nerazlikovanja Hrvata i Srba, tek će se kroz vremenski odmak pokazati kao ideologija često korištena na štetu Hrvata.

Istina jest da su Dubrovčani često svoj jezik nazivali ʺslovinskiʺ, ʺilirskiʺ i ʺnaškiʺ. Ali baš nikad ʺsrpskiʺ. Zanimljiv je u tome pogledu jedan dokument u kojem piše da su se u Gradu trgovački dokumenti sa Srbijom prepisivali i prevodili ʺsa srpskoga jezika u naš ilirskiʺ ili, kako stoji u izvorniku, ʺex lingua serviana in hanc nostram illyricamʺ, što nedvojbeno pokazuje da su srpski jezik (ʺlingua servianaʺ) i ilirski (ʺlingua illyricaʺ) odnosno hrvatski – dva različita jezika.

A kad smo već kod citata, sugovornik beogradske politike možda ne bi trebao preskočiti Jovana Skerlića, čovjeka koji je bio sve samo ne naklonjen Hrvatima. Pa opet je u svome djelu ʺIstorija srpske književnostiʺ iz 1914. sve objasnio u dvije rečenice, zapisavši: ʺDalmatinska, a naročito dubrovačka književnost bila je od velikog uticaja za stvaranje hrvatske književnosti. [...] Za tu književnost u Srbâ se gotovo nije znalo, i ako ju je ko od obrazovanijih Srba poznavao, nije je smatrao svojom.ʺ

Za razliku od Skerlića, Petaković i današnje srpsko rukovodstvo u Beogradu i Banja Luci prisvaja apsolutno svaki tekst pisan štokavskim narječjem. Jedan mudri Srbin, inače rodom iz Hrvatske, svojedobno je rekao: - Nije mi žao što su ukrali moje ideje, nego što nisu imali svoje.

Kad bi ove riječi Nikole Tesle parafrazirali, dobili bismo najprecizniju dijagnozu stalnog srpskog svojatanja dubrovačke i općenito hrvatske književnosti. Zapravo, Srbija ne svojata samo književnost, nego i povijest. Naprosto zato što vlastite nema, barem do konca 18. stoljeća i Berlinskog kongresa. Na trenutak su Nemanjići proglasili kraljevinu Rašku, odnosno Rašiju, ali i dalje nije nosila naziv Srbije. Ni kasnije Dušanovo carstvo Srba i Grka, koje je formalno priznala Dubrovačka Republika, nije bila nacionalna država u današnjem smislu.

Takvu su državu Srbi dobili tek odlukom Berlinskog kongresa 1878. kad je turska autonomna kneževina na tom području postala srpska kraljevina. Od svih bivših jugoslavenskih republika, Srbija je posljednja obnovila svoju državnost, a ni to se nije dogodilo njihovom voljom i zaslugom. Srbija je, naime, postala neovisna država samo zahvaljujući Crnogorcima i kosovskim Albancima koji su se od nje odvojili. I zato Slavko Petaković i Vjekoslav Šešelj (potonji je kasnije dobio ime Vojislav, a na Haškom je tribunalu osuđen za ratni zločin) rade na friziranju "vaskolike" srpske povijesti.

17. studeni 2024 13:19