Dubrovački šesno

Kad sam krenuo u  školu, prije nego bi izašao iz kuće te se sa Jezuita preko ulice od muzičke  spustio do školske klupe u  Centru, majka bi me uvijek podsjetile  da budem šesan i  da je slučajno ne sramotim.  Kada sam malo porastao, pa krenuo u srednju na Kembridž, majka bi me opet upozoravala da budem šesan  i još  bi dodala – iz Grada si sinko,  nemoj se sramotit.  I kada sam sa društvom počeo navečer điravati  po  Stradunu, a potom i  zalaziti po kafićima i Bakusu -  morao sam biti šesan.  Cijela moja generacija morala je biti šesna. To se u Dubrovniku  jednostavno podrazumijevalo.   
 
A biti šesan  značilo je da ne izađeš vanka neuredan, šporak i rasparan te da se pristojno ponašaš. Da starijima prvi poželiš dobro jutro, da im prepustiš mjesto u četvorki kada kreneš sa Pila do Montovjerne , te da,  ako u subotu kojim slučajem malo  i popiješ, ne praviš kazine po Stradunu. A ne do ti Bog da 'posudiš'  od starog auto i voziš bez dozvole pa da te milicija dovede doma! Da ti mati i otac viknu -  razbojniče!  Šesan nije značilo da na sebi moraš imati lakostu i leviske, a na nogama starke. Rebe su mogle biti i one socijalistički tamno modre Mojcine,  majica  u sto boja Galebova, a po Stradunu si slobodno mogao hodati u šangajkama.  U vrijeme moje mladosti nisu su se baš gledale boje ni markice kao ni jesi li izašao u đir kičav kao novogodišnja  jelka. Netko bi se, ljeti kada je Grad bio pun stranaca,  takvima i neprimjetno podsmijao, a stariji bi im na to rekli – sinko, to su ti sekondo gusti.  To bi nam rekli i kada bi se smijali onim  plastičnim venecijskim  gondulama  koje su krasile televizije po kućama, ili u vitrinama izloženim kičavim zlatni servisima za kafu i čaj. Rijetko je koja kuća u Dubrovniku bila bez tih pomodnih ukrasa.  

I zbog toga nikako ne mogu shvatiti one koji danas drže propovjedi  o dubrovački šesnom,  što jest te što nije  za Dubrovnik primjereno,  a istovremeno starijim od sebe  dovikuju da su primitivci. Naravno, riječ je o marini u Gružu. Onomad, baš kada se postavila ona  ferro battuto ograda , prolazio sam preko  Kazbeka i  uzdahnuo - Ajoooj!   A onda se  sjetio one o sekondo gustima te ustvrdio da je ograda čista i uredno piturana.  I da je stavljena nakon što je to neko  odobrio.   A onda mi se, za vraga, u glavi  'otvorila' slika onih  ferro bauttuto rešetki na vratima i prozorima te  kičavih fenjera i  željezno - plastične nadstrešnice  u samoj ulici od Sigurate.  U srcu moga Grada! Nije prošlo dugo da opet kod nove marine  uzdahnem – Ajoooj.  Ovaj put šećući lapadskom obalom,  iza ograde primijetim velikog mramornog  lava.  I  opet  se sjetim one o sekondo gustima i pregrizem jezik.  I dobro je da sam to napravio. Jer nisam prošetao ni 300 metara  kad me na ogradi jedne kuće uz samo more dočekao ne jedan,  nego cijeli čopor lavova. I to ne mramornih , već betonskih ukrašenih  tragovima nedavno skinutog  kalupa.  

I opet, za vraga, kroz glavu mi prođu slike barem dvadeset lavova po Pilama, Konalu  i Pločama koji krase ograde i čuvaju ulazna vrata. Prolazio sam kraj njih stotine puta , a nikada nisam uzdahnuo – Ajooj. I nikada, ama baš nikada,  niti jedan od njih nije me podsjetio  na agresorske aspiracije drevne Venecije na Republiku.  I moram priznati krivo mi je bilo  što sam uzdahnuo na Pašaličeva lava. A kada sam se sjetio one turske 'glave' na Sponzi, koju su stari Dubrovčani podigli  u čast Otomanskog carstva,  osjećao  sam se kao licemjer.  Isto je i sa rasvjetom koja se nedavno provala u  marini. Opet uzdah – Ajooj,  para luna park!  A onda izađem na taracu, pogledam  prema Srđu i shvatim  da  i naš repetitor već godinama svijetli kao luna park. Pa se, opet za vraga, sjetim plaže u Uvali, Banja, Kave….  Ma ništa od toga nije po mom gustu. To su nečiji sekondo gusti.