StoryEditorOCM
MišljenjaENGLEZ U DUBROVNIKU |

DESET DANA SAMOIZOLACIJE Kako me moj mozak uvjerio da imam virus

Piše Mark Thomas
8. prosinca 2020. - 13:34
Samoizolacija - deveti dan! Dok budete čitali ovu kolumnu ja ću već biti “na slobodi”, barem zasad. Ne, nisam se zarazio Covidom-19, samo sam bio u kontaktu sa zaraženom osobom, što je rezultiralo desetodnevnom izolacijom u kući. Ali što ti je deset dana “zatvora” prema ovih prethodnih devet mjeseci koji su iza mene, ništa!

Nigdje ne izlazim bez maske (ionako slabo idem vanka), dezinficiram i perem ruke koliko god je moguće, izbjegavam veće grupe ljudi, zapravo, sve prema pravilima. Krunoslav i Vili bili bi ponosni na mene.

I onda se dogodio odlazak u glavni grad. Mnogi od vas znaju (usput, hvala vam na porukama), da je naš kućni zoološki vrt dobio novog člana, psića. Štene smo udomili u azilu u Zagrebu, ili da budem precizniji, u malom selu na vrhu brežuljka u predgrađu Zagreba. Bila je to brza akcija - dođi, uzmi, vrati se. Stigli smo u subotu kasno popodne, a nazad se zaputili u nedjelju ujutro s psićem na zadnjem sicu.

Sve u svemu, 16 sati provedenih u hladnoćom okovanom metropolom, međutim, ipak dovoljno da dođemo u kontakt s Covidom. Gotovo deset mjeseci u Dubrovniku i čist od korone, a onda samo nekoliko sati (od kojih sam veći dio proveo zašuškan na kauču) u Zagrebu i BUM! “Imaš li glavobolju ili ti je nestao okus,” upitala me žena par dana nakon povratka iz Zagreba. U glavi mi se automatski upalio alarm. Nisam imao nikakve simptome, ali bilo je jasno da me to ne pita bez razloga.

Iako smo u Zagrebu vodili računa da izbjegavamo sve moguće kontakte, ipak smo odlučili doručkovati s članovima naše šire obitelji. Doručak je očigledno bila pogrešna odluka. Ako ste mislili da je doručak kod Tiffanyja najskuplji na svijetu, razmislite, ovaj zagrebački koštao je puno više. Vafle, kava i Covid-19! Je li to kontinentalni doručak? Nije baš bio neki početak dana. Srećom, naša zagrebačka obitelj je mlada i u formi, tako da su i oni pred ozdravljenjem. I onda su počeli lažni simptomi. Moj mozak se poigravao sa mnom.

Činilo mi se da me malo boli grlo. Pa onda nekako, boli me glava. Curio mi je nos. Naravno, ništa od ovoga zapravo nije bila istina, međutim, ljudski um je čudo. “Jesi li izgubio osjet mirisa?” upitala me žena i gurnula mi ispod nosa bocu ulja od lavande. Vrlo brzo je dobila odgovor nakon što sam užasnuto trgnuo glavu unazad i viknuo “NE!” Za svaki slučaj naoružali smo se s različitim lijekovima, napunili frižider, a situacija s toilet papirom bila je bolja nego ikad.

Našli smo se u “gubitničkoj” poziciji. Nismo mogli raditi (ja sam doduše nastavio tipkanje s kuhinjskog stola), bili smo u izolaciji i povrh svega nismo znali jesmo li zaraženi. Nije to bilo, sad smo zaraženi i naše se tijelo bori. Ne, nego sjedi i čekaj!

I onda su krenule dostave voća, saketi i saketi. Dubrovačko cjepivo slobodno bi moglo biti ono od citrusa. Objava moje žene na Facebooku “Deset dana izolacije”, bila je dovoljna da nam pola Župe (i šire) počne ispred vrata od kuće dostavljati tone narančina, aleksandrina, limuna i naranača.

Ljudi su nam voće ubacivali i na balkon, sve u skladu s mjerama karantene. Plan je bio “napuniti” nas vitaminom C. Pravili smo sokove od naranača i limuna, pekli kolač od narančina, jeli smo ih freške, ali nam je kuća i dalje izgledala kao štandovi na cesti oko Metkovića.

Da nismo bili u zatočeništvu, mogao sam učinit štand ispred Sub Cityja! Dani su prolazili, simptomi se nisu pojavili. Boguhvala, oboje smo prošli lišo i nismo se zarazili Covidom-19. Kao što sam već rekao, ovih deset dana u kući ne razlikuju se puno od cijele ove 2020. koja je iz mnogih razloga baš za bacit u zahod i potegnut vodu.

Naredna godina, 2021. mora biti bolja, ne znam kako bi mogla bit’ gora?!? Iza nas je prva samoizolacija, nadam se i zadnja, i dalje ćemo biti doma. Kao što je Audrey Hepburn rekla u filmu “Doručak kod Tiffanyja: “Nema veze gdje bježite, uvijek ćete natrčati na sebe.” Čuvajte se!
19. travanj 2024 17:20