ZDENKA JANEKOVIĆ-RÖMER Orlando je za Dubrovčane bio simbol domoljublja, za cara znak odanosti, a Mlečanima, Turcima i bosanskim velikašima vitez je pokazivao isukani mač!   

Sveučilišna profesorica i znanstvena savjetnica u Zavodu za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku Zdenka Janeković-Römer održala je u glazbenoj dvorani Kneževa dvora edukativno predavanje „Orlando: od klanca Roncesvalles do trga Prid dvorom“.

Na početku je predavačica naglasila kako priča o vitezu Rolandu povijesno nije do kraja jasna. Roland je isprva shvaćen kao zaštitnik kršćanstva te ideal viteštva, a kao vitez u vojsci Karla Velikog bio je osoba koja je viteške vrline povezala s kršćanskom pobožnošću. Povijesni su podatci o Rolandu, prema riječima Janeković-Römer, „skromni, nikakvi“. Spominje Rolandovu smrt u bitci kod Roncesvallesa tako franački učenjak, redovnik i biograf Karla Velikog – Einhard. To je jedini pisani zapis o Rolandu kao povijesnoj ličnosti. Spomen na Rolanda sačuvala se zahvaljujući epskoj pjesmi o Rolandu koja je nastala u 11. stoljeću. Spjev je bio izuzetno popularan u srednjem vijeku, posebice između 12. i 14. stoljeća, ali i tijekom stoljeća nastanka. Prevedena je s francuskog na brojne europske jezike što je doprinijelo njegovom širenju. Spjev je poticao križarski duh, slavio viteštvo, a Rolandova smrt zapravo je opisana kao mučenička smrt za kršćanstvo. Piše se tako kako je Rolandova duša u raju.

Njemački Teutonski viteški red tražio je Rolandovu kanonizaciju, ali je to spriječio papa Grgur IX. koji je ekskomunicirao cara Svetog Rimskog Carstva Fridrika II. Primjerice, 16. lipanj označen je kao dan obilježavanja Rolandovog mučeništva, a po njemačkim crkvama se u 15. stoljeću čitala Rolandova pasija, Roland je bio simbol mučeništva, svetog poslanja. Spominje se i Rolandov mač kojeg je, prema jednoj legendi, sam Bog dao arhanđelu Gabrijelu koji ga je onda darovao Karlu Velikom a koji ga je pak trebao predati svom najboljem vitezu. Bio je to upravo njegov nećak Roland. Jedan dubrovački izvor Rolanda spominje uz pridjev „beatus“ odnosno „blaženi“. Roland je bio idealni vitez koji je trebao poslužiti kao uzor mladima te jačati viteške ideale.

Međutim, u bitci kod Nikopola 1396. koju je predvodio rimsko-njemački car, hrvatsko-ugarski kralj i češki kralj Sigismund Luksemburški, kršćanska vojska doživjela je poraz. Sanjali su kršćani kako će ne samo pobijediti u toj bitci, već i osloboditi Jeruzalem. Sigismund, kojeg su zvali braniteljem kršćanske vjere, htio je nastaviti i čuvati uspomenu na Karla Velikog. Iako je Dubrovnik bio vezan uz Bizant, ali zapadnokatolički svijet bila je primarna odrednica za identitet Dubrovnika, crkva je bila okrenuta zapadu i Rimu. Sigismund je vračajući se s jednog boja došao u Dubrovnik gdje je proveo 9 dana uključujući i Božić. Dubrovčani su sebe gledali kao branitelje kršćanstva, a Sigismund je Dubrovnik smatrao „lukom kršćanske slobode“.

Janeković-Römer navela je kako nema preciznog odgovora kako je priča o Rolandu dospjela u Dubrovnik. Karlo Veliki imao je viziju učvrstiti kršćansku verziju Rimskoga Carstva pa je uslijedila obnova Carstva - što se osjetilo i na hrvatskom području. Po pitanju Dubrovnika, Janeković-Römer mišljenja je kako je legenda ipak starija od samog Orlandovog stupa. Smatra kako je epopeja u Dubrovnik stigla iz Italije. Dante Alighieri tako Rolanda spominje kako u „Paklu“ tako i u „Raju“. Međutim, u Italiji je Roland dobio romantičnu, ljubavnu, fantastičnu interpretaciju, postepeno je gubio izvorno junaštvo. Prema riječima znanstvenice, od idealnog viteza postao je „vitez luđak koji mahnita za princezom Angelikom“.

U 14. se stoljeću ime „Orlando“ prvi put spominje u Dubrovniku. Primjerice, boravio je u Gradu tako izvjesni Orlando iz Pise čiji su roditelji pri davanju imena vjerojatno čuli za priču o vitezu Rolandu. Svakako, Dubrovčani su prihvatili izvornu Orlandovu verziju kao simbola borbe protiv nevjernika i simbola junaštva. Također, dubrovačka percepcija nadopunjena je legendom o Dubrovčanima koji su branili svoju slobodu boreći se protiv Saracena. Navedeno je u jednoj kronici kako su Dubrovčani sudjelovali i u opsadi tada arapskog Barija (868. – 871.) koja je bila franačko-bizantska akcija i u kojoj je sudjelovao i hrvatski knez Domagoj. Jedan kroničar ističe kako je Orlando 774. s Dubrovčanima sudjelovao u borbi protiv Saracena kraj Lokruma! No, ne postoje čvrsti dokazi za iznesenu tvrdnju. Inače, Orlando je poginuo 778. godine. U kronikama iz 8. stoljeća spominju se dva kipa u Dubrovniku. Tako je navodno jedan Orlando stajao kraj vrata od Pila i bio je okrenut prema istoku, a drugi, koji je stajao pokraj vrata od arsenala, bio je okrenut prema Levantu. Zapisano stoji i kako je Orlandov kip kao i kod Langobarda služio kao simbol glavnoga grada, navodi se tako u raznim kronikama kako je kip Orlanda simbol prvenstva grada, vrhovne vlasti, vrhovne sudbenosti ili simbol sjedišta pokrajine (9. – 10. stoljeće).

Arhivski dokumenti ne spominju lik Orlanda, spominje se samo stup, kar pokraj kojeg se prodaje roba te izvršava smrtna kazna. Ni notarski spisi ne navode isklesani Orlandov lik. Recimo, navodno su tijela pobunjenika iz 1400. nakon pogubljenja bačena ispred kipa gdje su ostala tri dana.

Svakako, Orlandov stup naziva se „stupom srama“ i „stupom za mučenje“. Odredba Velikog vijeća 25. lipnja 1347. govori o tome da se postavi stup za zastavu, ali opet nigdje nije istaknut Orlandov stup. Naime, piše se samo o isticanju zastave na taj dan s obzirom da se tog datuma slavio blagdan Ruke sv. Vlaha - što opet ne znači da i prije nije bilo stupa za barjak! 7. kolovoza 1417. Malo vijeće donosi odredbu o izgradnji novog stupa, a angažiran je majstor Bonino iz Milana koji je izradio i okvir južnog portala Dominikanske crkve. Navedeno je da se iskleše Orlando „kao što je bio na starom karu“. Komentirala je sveučilišna profesorica da se može i ne mora vjerovati ovom zapisu o Orlandovom stupu koji je stajao prije sadašnjeg. Zabilježeno je da je tijekom 1419. stup bio česta tema rasprave u Vijeću, a 13. svibnja 1419. Vijeće je izdalo naredbu da se postavi novi stup. Kad je stup u 19. stoljeću srušen, pronađena je ploča s natpisom u kojemu se spominje i Sigismund.

Osvrnula se predavačica na europske, posebno na njemačke Rolande. Već Karlo IV. Luksemburški, Sigismundov otac, promicao je kult Karla Velikog te je tako promicao carsku vlast. Roland je bio mitska figura, ali i simbol Karla Velikog te su Rolandovi stupovi nicali na području Carstva. Naglasila je Janeković-Römer kako je najljepši Roland ipak Orlando. Rolandi u njemačkom gradu Bremenu i latvijskoj metropoli Rigi simbol su nezavisnosti grada od crkvenih velikaša. Najviše Rolandovih stupova ima na području pokrajine Brandenburg, oni su simboli carstvovlašća, prava i pravde, mira, nezavisnosti, borbe protiv hereze… Ispred nekih europskih stupova Rolanda izvršena su pogubljenja i tjelesne kazne kao u Dubrovniku. Neki kipovi su pak predstavljali određenu osobu – cara Fridrika I. Barbarossu ili pak cara Otona II. Njemački gradovi, bez obzira na svoje kipove Rolanda, nisu bili slobodne komune kao gradovi u Italiji ili pak Dubrovnik.

Dubrovčani su o Rolandu možda saznali preko Sigismunda, a možda i putem diplomatskih i gospodarskih veza. Istaknula je znanstvenica mogućnost da je prvi Orlandov stup podignut 1411. kad je Sigismund postao hrvatsko-ugarski kralj. Neosporno, postojao je utjecaj Svetog Rimskog Carstva. Ono što je zajedničko dubrovačkom Orlandu i njemačkim Rolandima jest to da se radi o mladom srednjovjekovnom vitezu, simbolu obrane kršćanstva, simbolu odanosti vladarima, idealu viteštva… Vitez često nosi oklop, poneki Roland ima i kacigu, većina nema ništa na glavi što podsjeća na obred viteškog pristupanja. Zanimljivo, Orlando nema ni istaknuti grb na svome štitu kao što to imaju kipovi u Njemačkoj. Dubrovčani na njegovom grbu nisu istaknuli suverenitet ugarskog kralja. Svakako, Orlando i Rolandi stoje uvijek na središnjem trgu, nedaleko središta vlasti, uvijek u naravnoj veličini i uz njih su istaknute i mjere…  Orlando je povezivan i s kultom mučenika i svetaca Srđa i Baha.

Ispred stupa su izvršavana sramoćenja, sakaćenja i egzekucije. Tako se primjerice spominje kako se jedne večeri iza ponoći na Pustijerni čula pjesma. Sluškinja koja je bila obučena samo u košuljici izašla je na ulicu i pjevala s jednim vlastelinom. Uhitili su ih stražari te su dobili kaznu zatvora od 15 dana. No, sluškinja je uz to kao dodatnu kaznu pretrpjela bičevanje, točnije, 25 šiba i to ispred Orlandova stupa koji se u tom prilikom spominje i kao „stup vlasti“. Povezala je predavačica Orlanda sa svetim Vlahom koji slovi kao spasitelj Grada od brojnih neprijatelja. I dok su se dalmatinski gradovi borili s mletačkim napadačima te kasnije koristili mletačkog lava kao simbol, Dubrovnik je imao svog Orlanda.

Dodala je Janeković-Römer kako je Orlando višeznačan simbol, njegova su se značenja tijekom vremena nadopunjavala, tako njegov lik danas ne znači ono što je značio u srednjem vijeku. Poruke kojem su s njim slane stizale onima kojima su bile upućene, nosio je različite poruke. Za Dubrovčane je on bio simbol domoljublja, pripadnost kršćanskom svijetu i privrženost ugarskom kralju; za Sigismunda je Orlando bio znak odanosti Dubrovnika njemu kao caru; Mlečanima, Turcima, bosanskim velikašima i svima onima koji su željeli upasti u Grad, Orlando je pokazivao isukani mač. Zaključila je Janeković-Römer kako Orlando čuva sva ta značenja, a uključuje i nova.  

Bilo je ovo posljednje edukativno predavanje prije ljetne stanke u organizaciji Dubrovačkih muzeja i Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku. Navela je to glasnogovornica Muzeja Julijana Antić Brautović te zahvalila Zavodu na čelu upraviteljicom Slavicom Stojan na suradnji ujedno najavivši novi ciklus predavanja nakon ljetne pauze. bLu