StoryEditorOCM
KulturaOTETO IZ TMINE

U Sponzi otvorena izložba Jakova Peručića, talentiranog Korčulanina koji je došao do vrha fotografije svoga vremena: dubrovačka publika dobila priliku isprobati stari fotografski aparat

Piše Bruno Lucić
3. studenog 2022. - 23:25

U atriju palače Sponza otvorena je izložba korčulanskog fotografa Jakova Peručića (1870. - 1952.) pod nazivom "Oteto iz tmine". Naime, početkom 21. stoljeća Tonči Baždarić "spasio" je oko tisuću Peručićevih negativa na staklu i većinu ih donirao Arhivskom sabirnom centru Korčula - Lastovo 2013. Digitalizacijom doniranih negativa započelo je i arhivsko istraživanje o životnom putu tog Korčulanina i dosad malo poznatog fotografa. Peručićeva fotografija je ne samo prvorazredni dokument vremena za prijelaz 19. u 20. stoljeće u Čileu i Argentini, razdoblje Prvog svjetskog rata i Prve talijanske okupacije u gradu Korčuli (1918.–1921.), te uopće povijest svakodnevice početka 20. stoljeća,nego i važno otkriće za povijest hrvatske fotografije. Okupljene je pozdravila ravnateljica Državnog arhiva u Dubrovniku, Nikolina Pozniak.

image
Božo Radić/Cropix

- Ovo je još jedna naša autorska izložba u nizu u palači Sponza. Naime, imamo čast večeras ugostiti našeg kolegu i njegova prijatelja s Korčula. Ništa manje bitna je tema: kad netko iz osobnih razloga prepozna Arhiv kao instituciju od povjerenja smatrajući da će, darujući nam i donirajući ono što je pronašao, taj materijal doći u prave ruke i ugledati svjetlo dana, kazala je Pozniak.

Arhivski savjetnik Tonko Barčot iz Sabirnog centra u Žrnovu predstavio je kemičara, fotografa i pijanistu Kristijana Nakića. Naime, publika je dobila priliku poviriti u stari fotografski aparat koji je donesen povodom otvorenja izložbe.

- Upravo kroz takav objektiv je Jakov Peručić dobivao ove slike koje imamo na izložbi. Večeras je upravo iznimna prilika da vidimo što je oko Jakova Peručića vidjelo tih davnih dana. Kamera je bila u jako lošem, derutnom stanju, drvotoč je izjeo cijelo drvo, statika je bila jako narušena u kameri, trebalo je otrovom zapuniti rupe i konsolidirati cijeli uređaj da bi uopće mogli razmišljati o njenoj funkciji, o osposobljavanju za njenu primarnu namjenu i kroz vrijeme je ona pomalo stekla svoju sposobnost za fotografiranje i time se ubraja u jako, jako mali broj ovakvih kamera s početka 20. stoljeća koje su u stanju poslužiti kao fotoaparat, a ne samo kao muzejski eksponat i kao predmet. Dakle, ono što ćete vidjeti, slika koja će biti prikazana na mutnom staklu je isto kao što se u našem oku formira i mozak korigira tu sliku, prikazat će se naopaka, izrezana slika, nemojte da vas to zbuni. Na kraju sam pripremio fotoosjetljive ploče, nisu na staklu, ali jesu na rendgenskom filmu pa svi uzvanici, svi možemo imati jednu zajedničku fotografiju. Na kraju ću pozvati da se okupimo pa ćemo ovjekovječiti ovaj prizor kao što je to Jakov Peručić onda radio tako da zahvaljujem na ovolikom broju ljudi koji će biti na fotografiji koju ćemo zajedno napraviti, poručio je Nakić koji je zasvirao na sintesajzeru.

image
Božo Radić/Cropix

Potom je Barčot rekao par riječi.

- Kad je 2013. Tonči Baždarić donio tu jednu hrpu staklenih negativa u naš mali Sabirni centar na Korčuli, osjetili smo da je to nešto posebno, nešto veliko, ali koliko je to bilo veliko i posebno, nismo mogli procijeniti jer nismo ništa znali, apsolutno ništa, bili smo neznalice. Nismo znali što ćemo napraviti s tim negativima, kako ćemo ih smjestiti, kako obraditi, a nismo niti imali adekvatni skener da od negativa dobijemo pozitiv i započnemo priču. Naravno, nismo bili izuzetak u svemu tome, općenito je nekako u hrvatskoj arhivistici smatralo da je fotografija zapis koji je skroz na začelju naše pozornosti i da je prvenstveno muzejski eksponat. To naravno ima svoju logiku i smisao da s obzirom na likovnu dimenziju koju fotografija ima, da upravo bude obrađivana od struke, od povjesničara umjetnosti i u muzejima, ali i Arhiv ima svojih aduta. Zahvaljujući tom našem osnovnom načelu da zapisima pristupamo u njihovoj punini, da promatramo i čuvamo stvarateljevu cjelinu, da pokušavamo povratiti prvobitni red, na taj način, analizom i obradom tih zapisa, možemo doći do nevjerojatno puno kontekstualnih informacija – i o samom stvaratelju, ali i o nekom načinu djelovanja, pa tako i kad je riječ o fotografu kao što je on. Nadam se da će ova izložba pokazati da smo kroz ovo vrijeme od tih neznalica postali ustanova koja može primiti, obraditi i dati svoj doprinos i dapače, da se Arhiv tu pozicionirao da i u suradnji s muzejima i povjesničarima umjetnosti koji će dati svoj doprinos, kao što je Maro Grbić ovdje dao kunsthistoričarski doprinos i analizirao likovnu dimenziju, da ćemo u toj punini doći do puno više podataka i raslojiti ovu, vrlo složenu i slojevitu priču. Dakako, nismo tu samo mi, možda smo tu mi najmanji u Arhivskom sabirnom centru Korčula – Lastovo, tu je i moja kolegica Tanja Ladišić. Pozicioniramo se kao ustanova koja se može skrbiti i koja može pružiti puno u toj analizi i obradi fotografija.

image
Božo Radić/Cropix

- Dok sam skenirao ove negative, zanimalo me je tko je uistinu bio Jakov Peručić i zašto ga je taj vjetar gonio na tako dalek put? Pogledajte njegove autoportrete, vidjet ćete jednog kicoša koji voli vanjštinu, koji voli održavati tu formu, a pomalo trud. Volio je biti u eliti, volio je biti primljen, volio je biti dio te društvene kreme, a istovremeno kad snima te portrete, ne ponižava te ljude, nego im čuva dostojanstvo. Ono što je naravno značajno kod Peručića jest taj dio da je on bio i propagandist i dokumentarist za vrijeme Prve talijanske okupacije Korčuli, on jasno kroz tu fotografiju daje do znanja koje je ideale gajio i zna tu prijeći i mjeru, na nekim negativima vidjet ćete kako pokriva neka lica koja su odjednom bila nepoćudna u novom vremenu, novom dobu. Sve je on to, a opet s druge strane, pogledajte portrete njegove sestre, bio je samac, nije bio ženjen, njegova sestra je bila sve, nije on samo bio nježan prema njoj, imala je nešto u sebi, bila je senzualna i njezini portreti sam doživio kao vrhunac. Na kraju, samo par riječi o čovjeku koji je zaslužan za sve: on nas je uputio, educirao i sve to je radio volonterski, ne žaleći ni truda ni vremena da ‘stanemo na noge‘ i da dovedemo taj proces do ovog čina, to je Maro Grbić kojemu se zaista zahvaljujem, poručio je Barčot.

Kustos izložbe Maro Grbić otkrio je kako je krenula priča s Peručićem.

image
Božo Radić/Cropix

- Ona je počela jednim razgovorom, vidio sam te fotografije i shvatio da je to iznimna kvaliteta. Kasnije kad su negativi došli u Arhiv, kad smo to mogli razlučiti puno finije, skeniranjem, jasno je bilo da se oko tog čovjeka treba potruditi jer Peručić je potpuno nepoznat, a po svojim djelima vrh hrvatske fotografije svoga vremena. Dobar dio fotografija nastao je u Čileu, a poslije kad je otišao u Zadar, taj dio je nestao u američkom bombardiranju, mi smo u tih 20-ak godina imali takvu gustoću kvalitetnog rada da je neobično da se to događa od osobe koja je završila jedan razred građanske škole. On je pet godina jedva jedan razred završio i otišao u Čile jer u Korčuli nije uspio dobro prosperirati. Naravno, nije bio sam, bilo ih je više koji su otišli, među njima i njegov brat. Vrijednost Peručića je u tome da je osoba koja je imala talent to uspjela ostvariti, imao je senzibilitet za kompoziciju, za tonsku vrijednost, za raspon materijala u slici, za čak prigušenu dramaturgiju, gestiku i tu je Peručić, pomno planirajući svoje snimke u Čileu, a kasnije u Korčuli, postavio standard koji se dosta dugo držao dok je bilo dobro vrijeme, a dobro vrijeme je bilo do 1917., do gladi i raspada k.u.k. (Austro-Ugarska nap. a.) Tada je Peručić polako odlazio prema dolje financijski i ova velika većina portreta iz vremena talijanske uprave u Korčuli, a kasnije što je snimao u Zadru, bile su potpuno zanatske fotografije.

image
Božo Radić/Cropix

- Imamo najboljeg Peručića pred sobom. Većina su puni formati, ploče su dimenzija 13 x 18 ili 9 x 13 centimetara, jako guste, fine, dobro razvijene, one koje su sačuvane zaista imaju jedno bogatstvo koje se može reproducirati ovako velikim povećanjima. Jako je puno male koje su od historiografske, od povijesne vrijednosti za Korčulu i naravno i za Punta Arenas gdje je on bio među prvim fotografima. Imao je osjećaj za karakter, za postizanje ugođaja gdje će dobiti karakter ljudi... Ono što je šteta, da je od tih negativa koje imamo tamo jako puno propalo. Stotine negativa su u takvom stanju da imate ploče na kojima jedva možete vidjeti što je na njima. No, iz toga smo ipak uspjeli pročitati što je Peručić radio, koje je tehnike koristio. On je ipak bio obrazovan, negdje se tom zanatu morao naučiti, a mi to dosad nismo odgonetnuli gdje. Ono što je neobično kod toga za današnje gledanje, kad pogledate portrete, oni su ‘tamnoputi‘, ali zapravo nisu tamnoputi, snimljeni su na takav fotografski materijal koji nije osjetljiv na crvenu boju i onda pri razvijanju, lica i koža na rukama izgledaju tamnije. Peručić je vladao zanatom, kasnije je bio sve neuredniji, ali bez obzira na to neki u totalno improviziranim uvjetima snimljeni portreti su zaista dojmljivi i to je ono što je nama u budućnosti za činiti: prezentirati Peručića po ovakvim izložbama, po tematskim izložbama, a nadam se uskoro i u Čileu. Ovaj čileanski dio je posebno zanimljiv, to su veliki formati gdje imate puno detalja iz te rane povijesti Čilea, pojasnio je Grbić.

image
Božo Radić/Cropix

- Rođen sam na Korčuli i tamo živim cijeli život. U jednom od svojih điravanja vidio sam kako se ispred jedne napuštene kuće nešto izbacuje. U toj hrpi sam vidio puno drvenih kutija na kojima piše AGFA i odmah sam znao da je nešto povezano s fotografijom. Pitao sam radnike ako će to baciti, mogu li ja uzeti. Oni su mi dopustili. Kada sam došao kući iznenadio sam se kada sam vidio koliko ima stakala, a među slikama sam našao i svoju nonu. Jakov Peručić je umro 1952. godine u Zadru, a ja sam ga nakon 60 godina pronašao i oživio, ispričao je Baždarić na kraju.

Izložba ostaje otvorena do 13. prosinca.

23. studeni 2024 03:46