Predstavljanja knjiga Stanka Krnjića nikada ne prođu nezapaženo, a to se brojčano može i dokazati brojevima "klikova" na tekstovima o njemu u inače osiromašenom interesu javnosti za kulturu. Krnjićeve promocije "odskaču" od većine dubrovačkih promocija, a što će tek biti s promocijom njegove nove zbirke pjesama "Sto i jedna mala pjesma" u hotelu Dubrovnik Palace 7. svibnja s početkom u 19 sati? O knjizi će govoriti recenzenti knjige: akademik Luko Paljetak i Antun Lučić te predsjednik Društva hrvatskih književnika Herceg-Bosne Ivan Sivrić. Knjiga je izašla u nakladi Matice hrvatske - ogranak Podstrana i Naklade DHK HB. Vjerojatno će i na ovoj promociji biti gužve, a prije gužve, autor je par riječi o svom stvaralaštvu i novoj zbirci otkrio u razgovoru za Dubrovački.
ORDINACIJA I POEZIJA
Kako je pored stomatologije, pjesništvo pronašlo mjesto u Vašem životu?
Nešto u životu odaberemo, a nešto s nama živi bez našeg odabira. Stomatologiju sam odabrao kao poziv, kao ono što ću uglavnom raditi i od čega ću živjeti. S pjesništvom je drugačije. To je ono s čime živim, bez mog odabira. Ponekad intenzivnije, ponekad u tragovima, ako mislim samo na pisanje. Međutim, pisanje nije samo doslovno pisanje. To je cijeli proces od čitanja, promišljanja, zapažanja svijeta oko sebe, a onda se dogodi i pisanje. Moram priznati da stomatologija i pisanje ipak ne idu skupa u istom trenutku. U ordinaciji nastojim ipak biti skoncentriran na taj posao. Ali u konačnici sam stavio oboje na svoje mjesto. I oboje jako volim. Inače sam jedini stomatolog u Hrvatskoj koji je član Društva hrvatskih književnika.
Neprestano u svojim pjesmama preispitujete pojedinca, do kojih su Vas odgovora doveli stihovi?
Jedna od češćih tema kojima se bavim jest unutarnji svijet čovjeka – pojedinca. Ali taj svijet se ne bavi samim sobom, on se bavi odnosom unutarnjeg i vanjskog, odnosom koji formira svakog od nas pojedinačno, kako u samom trenutku, tako i kroz cijeli život. Preispitivanje je neprestani proces, on ne završava na večer, kad odemo na spavanje, on traje cijelo vrijeme, jer i život traje. Živjeti a ne preispitivati (se) skoro je kao i ne živjeti. I koliko god se nešto preispitivalo nikad konačnog odgovora nema jer nikad ne znamo kako će netko reagirati u nekom sljedećem trenutku na neku životnu situaciju. I često je lakše promatrati druge i donositi zaključke nego promatrati sebe i analizirati ono u sebi.
Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!