- U ogranku Matice hrvatske u Dubrovniku dugo vremena smo razmišljali o tome kako bismo trebali jedno izdanje koje bi bilo jedan sumarni pregled prirodoslovaca koji su se rodili, živjeli i djelovali u Dubrovniku. Ta knjiga je naprosto falila! I, evo, tijekom ovog ne baš povoljnog razdoblja knjiga je napisana, završena, već neko vrijeme je ugledala svjetlost dana. Profesorica Paušek-Baždar je nedavno umirovljena, a inače je bila ravnateljica Zavoda za prirodne znanosti HAZU. Napravila je kronološki pregled prirodoslovlja u Dubrovniku, autora koji su se bavili prirodoslovljem i napisala je knjigu u kojoj su, dakako, svoje mjesto našli i prirodoslovci o kojima smo i prije dosta znali i čitali, primjerice nezaobilazni Ruđer Bošković, Getaldić, Baglivi... Međutim, autorica je dodala veliki broj prirodoslovaca koji su bili manje poznati ili čak one za koje se gotovo da nije znalo u široj javnosti. Struktura knjige je kronološka, dakle, ide kroz povijesna razdoblja i za svako povijesno razdoblje bilježi značajna imena prirodoslovaca. Zatim, jedno je poglavlje posvećeno primjeni prirodoslovnih spoznaja, govori i o prirodoslovnim spoznajama u književnosti, jedno cijelo poglavlje autorica je posvetila dubrovačkim historiografima koje ona drži i opravdano smatra čuvarima prirodoslovne baštine ovoga grada sve do 19. stoljeća. Nije se dalje išlo, premda znamenitih prirodoslovaca bilo je u Dubrovniku i kasnije, a ima ih i danas.
- Knjigu započinje sa srednjovjekovnim razdobljem u Dubrovniku, dakle prirodoslovljem tijekom 14. i 15. stoljeća, premda se ono javlja još i ranije. Zatim, slijedi renesansno razdoblje vrlo bogato prirodoslovcima. Spomenut ću neka imena o kojima se malo zna, ali primjerice Grgur Budislavić, dominikanac koji se bavio astronomijom, pa Lujo Đurašević koji se bavio kozmografijom, medicinom i osobito je važan u povijesti pomorstva jer se bavio smjerovima vjetrova pa je već tada imenovao vjetrove nekim imenima koji su se na hrvatskom jeziku održali do danas, primjerice bura, južina... Bio je prvi koji je imenovao vihorom vrtložna kretanja vjetrova. Potom, Antun Medo kojega znamo kao pjesnika, međutim, manje kao prirodoslovca koji se bavio gibanjem planeta ili pak Jakova Lovra Sorkočevića koji se bavio ribama, školjkama i uopće podmorskim svijetom.
- Nakon toga je dosta važno razdoblje 17. stoljeća u kojemu kolegica Paušek-Baždar donijela uz Marina Getaldića i Baglivija dosta novih imena, a neka imena koja smo znali po nekim drugim specijalnostima, primjerice Stjepana Gradića za kojega smo znali da je otac domovine, da je puno napravio za Dubrovnik nakon Velike trešnje 1667., autorica ga u knjizi otkriva kao čovjeka koji se bavio aritmetikom, geometrijom, gibanjem u fizici odnosno posebno slobodnim padom. Vrlo je dobro obrađen fizikalni rad Marina Getaldića, zatim rad u medicini i na mineralima Đura Baglivija. U doba prosvjetiteljstva dakako da knjigom dominira Ruđer Bošković i sve njegove ekspertize i radovi, ali tu su i manje poznati, gotovo nepoznati prirodoslovci poput Luka Gučetića, Mata Ksavera i Mata Lujinog Zamagne. Posebno je zanimljivo da autorica govori i o ljudima koji su ostavili traga u prirodoslovnom nazivlju i cijelo jedno poglavlje posvetila je Joakimu Stulliju, ali je tu još ljudi koji su se bavili prirodoznanstvenim nazivljem, primjerice Ivan Evanđelist Kuzmić, Antun Drobac... Dakle, zalazimo već u 19. stoljeće. Mislim da je knjiga bila potrebna, da je ona naše ciljeve ostvarila, da se veselimo što će ona doći u vaše ruke, pogotovo se veselimo tome da će je dobiti učenici i studenti jer će njima biti najpotrebnija, zaključila je Stojan.
O knjizi je govorila njezina urednica, znanstvenica sa Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku Ivana Lazarević.
- Knjiga je koncipirana kao niz biografija dubrovačkih prirodoslovaca grupiranih u kronološke cjeline, počevši od dominikanca Ivana Gazullija čije nijedno djelo nije sačuvano u originalu, ali znamo da su se njegovim djelima koristili europski prirodoslovci 15. i 16. stoljeća. Posljednji spomenuti znanstvenik je Franjo Marija Appendini, poznati povjesničar i jezikoslovac, autor "Bilješka povijesno-kritičkih o starini, povijesti i književnosti Dubrovčana” napisanih početkom 19. stoljeća. Između njih je cijeli niz Dubrovčana. Posebno je zanimljiv dio o prirodoslovnim spoznajama u djelima dubrovačkih pjesnika i književnika. Njihova djela su iščitavana sa stajališta prirodoslovca, izvlačeći i naglašavajući one dijelove iz njihovih djela koji su do sada promicali prosječnom čitatelju. Također, posebno bih izdvojila poglavlje o Đuru Bagliviju, poznatom liječniku, prirodoslovcu i eruditi, gdje je autorica posebnu pažnju usmjerila na njegove studije o stijenama i mineralima. Tu je, naravno, dio o Ruđeru Boškoviću kojemu autorica posvećuje najveći broj stranica donoseći njegovu biografiju podijeljenu na logičke cjeline. Naglasila bih ono što smatram posebnom vrijednošću ove knjige, a to je kontekst. Svaki znanstvenik stavljen je u kontekst, u kontekst društva, u kontekst vremena i u kontekst tadašnjih dostignuća u znanosti i to je ono što čini ovu knjigu neizostavnim štivom za svakoga koga zanima povijest znanosti, povijest Dubrovnika i mjesto Dubrovnika u svjetskoj povijesti, poručila je Lazarević zahvalivši autorici na knjizi, ali i Matici što joj je dala priliku biti urednicom knjige.
Paušek-Baždar je isto tako kazala par riječi.
- Veoma mi je drago da je Matica hrvatska – ogranak Dubrovnik potaknula nastanak knjige, upravo s ovakvim sadržajem. Naime, dubrovački prirodoslovci su ostavili neizbrisiv trag u povijesti, ne samo hrvatske, nego europske prirodoslovne baštine. Dapače, neki od njih bili su na samom vrhu svjetske znanosti. Knjiga je koncipirana kronološki i tematski, premda je opisan i životni put prirodoslovaca, težište knjige je na znanstvenom doprinosu dubrovačkih prirodoslovaca - nastojala sam da on bude što koncizniji i jezgrovitiji. Već u 15. stoljeću, nakon izgradnje gradskih mira odnosno dubrovačkih zidina, javlja se u Dubrovniku snažno pomorstvo, trgovina, veze sa svijetom, ali što je još važnije, misaoni obzor Dubrovnika je takav da oni stavljaju težište na stjecanje znanja tako da se organizira školstvo i utemeljuju se razni obrti u Dubrovniku. U 15. stoljeću, pored Dominka Dubrovčanina, nailazimo na Ivana Gazullija, dubrovačkog dominikanca, autora vrlo cijenjenog djela na području astrologije ”De directionibus” kojeg je napisao nakon studija u Italiji, vrativši se u Dubrovnik i poznat je u europskoj znanosti kao Gazulli-Campanova metoda u izrađivanju nebeskih kuća. U 16. stoljeću mudrost Dubrovčana se očituje po tome što oni prepoznaju svoje nadarene učenike i iz Dubrovačkog kolegija, nakon osnovnog školovanja, šalju ih na studije u europska središta, osobito u Italiju, gdje završavaju studije i jedno vrijeme djeluju kao profesori, a potom se većina njih vraća u Dubrovnik s novim spoznajama i tu pišu svoja djela. Među njima najistaknutiji su Grgur Budislavić, Nikola Nalješković, Lujo Đurašević, Nikola Vitov Gučetić i Antun Medo koji su dali veoma značajna djela iz prirodoslovlja, a bavili su se istraživanjem plime i oseke mora, veličinom zemlje, klimatskim područjima, uzrokom nastanka kometa i njihovog djelovanja na Zemaljsko područje i drugim.
- Izuzetak na tom području istraživanja čini Jakov Lovro Sorkočević koji je prirodoslovac, zapravo zoolog, možemo reći ihtiolog. On skuplja primjerke raznih vrsta riba i morskih životinja i ostvaruje korespondenciju s čuvenim talijanskim prirodoslovcem Aldrovandijem i ta korespondencija sačuvana je u Aldrovandijevoj ostavštini, dapače, Aldrovandi je javno pohvalio Jakova Lovra Sorkočevića. U 17. stoljeću, kad se rađa novovjekovna znanost, nailazimo na tri Dubrovčanina odličnika – Marina Getaldića, Đuru Baglivija i Stjepana Gradića. Osobito je poznat i cijenjen u svim europskim krugovima bio Marin Getaldić, dapače, predsjednik Royal Societyja Britanske akademije znanosti nazvao ga je ”ingeniosus Marinus Ghetaldus” tako da pored Getaldića, Baglivi i Gradić ostvaruju nezaobilazan doprinos. Tu se opet pokazala mudrost Dubrovčana jer su oni koristili ugled dubrovačkih prirodoslovaca da obavljaju diplomatske poslove za Republiku. Ovu trojicu odličnika nadmašio je nezaobilazni, jedinstveni i neponovljivi Ruđer Bošković. Njegovo djelo i životopis opisani su kroz europska središta u kojima je djelovao, dakle u Italiji, Francuskoj, Engleskoj, Poljskoj sve do posljednjih dana u Milanu. U posljednjim poglavljima obrađene su primjene prirodoslovnih istraživanja na oceanografiju, navigaciju, brodogradnju i ekonomsku analizu djelima Benedikta Kotruljevića, Nikole Sagroevića i Petra Damjana Ohmučevića. Također, u posljednjem poglavlju su obrađene prirodoslovne spoznaje u djelima dubrovačkih pjesnika, književnika, prevoditelja, komentatora Marina Držića, Mavra Vetranovića, zatim Benedikta Kotruljevića i drugih.
- Također je obrađeno 19. stoljeće gdje je naglašena uloga Joakima Stullija u izradi hrvatskog nazivlja u znanosti 1801., sedamdeset godina prije Šulekovog Rječnika o znanstvenom nazivlju, zatim uloga Antuna Dropca u utemeljenju Domorodnog, kasnije Prirodoslovnog muzeja u Dubrovniku, Ivana Evangeliste Kuzmića u sakupljanju prirodnina, Dropčeva uloga u proučavanju djelovanja i prerade buhača koji se izvozi u europske zemlje čime se Dubrovnik, a i stanovnici Dubrovnika bogate u ono doba. Na kraju bih svakako htjela istaknuti da se djela dubrovačkih prirodoslovaca čuvaju u najeminentnijim knjižnicama i arhivima svijeta: od New Yorka, Berkeleya, Bostona do Sveučilišta Yale, Minnesote, zatim British Museuma i drugih. Međutim, Dubrovčani su svoja djela redovito slali u rodni grad ili kad su se vratili donosili su svoja djela tako da i u Dubrovniku u Znanstvenoj knjižnici, Državnom arhivu, Muzeju, knjižnici i ljekarni Male braće nalazimo djela dubrovačkih prirodoslovaca. Na kraju bih samo rekla da, zahvaljujući dubrovačkim prirodoslovcima koji su obogatili europski znanstveni korpus i postali nezaobilazni u europskoj baštini, oni su tim činom zapravo osigurali legitimitet i slavu, spomen svoga grada Dubrovnika, ali i domovine Hrvatske u svijetu, dodala je autorica.