SENKA BULIĆ O "TRAMVAJU ZVANOM ŽUDNJA" Williamsove rečenice su suvremene i depatetizirane - nije bilo potrebno raditi velike pomake

"Tramvaju zvan žudnja" stajalište će ovu jesen biti Kazalište Marina Držića. Režiju za inscenaciju djela Tennesseeja Williamsa potpisuje ravnatelj dubrovačkog teatra Paolo Tišljarić. Nakon premijere 9. listopada na Velikoj sceni KMD-a, slijede reprizne izvedbe 16. i 17. listopada s početkom u 20 sati. Jedna od 'putnica' na Williamsovom 'Tramvaju' je splitska glumica sa zagrebačkom adresom Senka Bulić koja utjelovljuje naslovnu ulogu Blanche Dubois.
 

UVJETI ZA KONCENTRIRAN I KONTINUIRAN RAD

Kako Vas je put doveo do Kazališta Marina Držića?
Došla sam na poziv Paola Tišljarića nakon što smo razgovarali o njegovoj ideji postavljanja komada "Tramvaj zvan žudnja" i ponudi da igram Blanche. Zainteresirao me način na koji vidi važnost i probleme teksta danas.

Je li Vam ovo prvi put da pripremate predstavu u produkciji Kazališta Marina Držića?
Prvi put radim u ovom kazalištu. Dosad sam samo gostovala s predstavom "Dream of Life" o Patti Smith prošle godine.

Kako je raditi s članovima ansambla iz KMD-a, kakve potencijale vidite u toj glumačkoj ekipi?
Izvrsno smo radili. Jako je dobro kad su u kazalištu mogući uvjeti za koncentriran, kontinuiran rad. Radili smo mjesec i 10 dana ali intenzivno, većini je ovo prvi projekt nakon zatvaranja u trećem mjesecu pa se osjeća i neka posebna posvećenost, želja... Jako talentirani ljudi su u ansamblu, sposobna i divna glumica Srđana Šimunović kao asistentica se brinula da smo uvijek na prvom mjestu. Matea Bilosnić, koreografkinja, nas je i fizički pripremala za napore u predstavi. Vesna Kolarec je kreirala svjetlo... Sjajni Maro Banić i ja smo gosti. Mislim da je ideja gostujućih glumaca dobra zbog razmjene iskustava, nove dinamike.



Niste samo glumica, već producentica i redateljica, kako Vam je voditi se uputama mlađeg redatelja, konkretno Paola Tišljarića? Tko tu od koga uči i koliko Vas profesionalno obogaćuju takva iskustva?
Već sam s Paolom radila na nekoliko predstava, Camusovom "Nesporazumu" u Gavelli, "Snježnoj kraljici" u Trešnji... Volim njegov senzibilitet, osjećaj za glumca, drugačijost njegovih predstava... Kad radim s nekim, pristajem na njegovu redateljsku ideju. Mislim da se prepoznamo i da maksimalno dajemo iz svojih pozicija. Uvijek se radi o iskustvu kojim se mijenjamo. Iako i glumim i režiram, s drugim redateljima odlično surađujem. Jako je važno da se radi o umjetniku kojeg poštujem i s druge strane mom povjerenju u njegovu ideju, estetiku.

Kazali ste jednom kako volite 'težak materijal, kompleksne sudbine', koliko Vam je lik Blanche Dubois bio težak i kompleksan?
Ona nosi nešto rafinirano, pametno i strastveno, nasuprot vulgarnog svijeta kojeg simbolizira Kowalski. S druge strane, ona nosi i otpor, prkos, neprilagođenost koji je vode preko ruba, na drugi stranu. Blanche nipošto nije samo lutka, ona je svjesna jaza između sebe i okoline, korijena tog nesporazuma.


 

ŽUDNJA VS. ČEŽNJA

 
Mnogi su proteklih dana pitali: „Zar nije 'Tramvaj zvan čežnja?“ jer su navikli na taj naslov, jeste li Vi razmišljali o razlikama riječi „čežnja“ i „žudnja“. Koja bolje oslikava djelo?
U riječi "čežnja" ima više melankolije, možda više toga obuhvaća. "Žudnja" izaziva drugačije asocijacije, najčešće pomislimo na fizičku žudnju.

Koliko Vam je poetika Tennesseeja Williamsa slikovito rečeno zahvalna 'pista' da interpretativno raširite krila?
Williamsove rečenice su suvremene, depatetizirane. Nije bilo potrebno raditi velike pomake. Osim strastvenih,eksplozivnih energija, u tekstu ima opasnosti i nelagode povezive s okolnostima u kojima živimo i u kojima pokušavamo održati ravnotežu.

S obzirom na kultni status filma iz 1951., je li Vam ta činjenica 'visjela nad glavom' kao pritisak u stvaranju predstave?
Nemoguće je izbjeći podsjetnik na kultni film i uloge Marlona Branda i Vivien Leigh. Takva kultna ostvarenja uvijek stvore određena očekivanja, usporedbe. Ali, treba razumjeti i prihvatiti i druge motive postavljanja komada, interpretacije i fokuse. Smanjiti opterećenost koja može ograničiti. Voljela bih da sam mogla gledati Cate Blanchett u toj ulozi ili produkciju s Gillian Anderson.



Godine 2015. igrali ste u kontroverznoj predstavi "Elementarne čestice" Michela Houellebecqa u režiji Ivice Buljana u sklopu 66. Dubrovačkih ljetnih igara. Kad se sad, s odmakom od pet godina, osvrnete na to razdoblje, kako gledate na taj projekt? Kakav ste dojam stekli o publici na krajnjem jugu?
Igrala sam i prije na Dubrovačkim ljetnim igrama kod Paola Magellija u Aristofanovim "Pticama". Imam jako dobro iskustvo s dubrovačkom publikom koja je imala privilegij stvarati kriterije gledajući veliki repertoar koji se događao u Dubrovniku. U gradu umjetnosti nije teško biti motiviran. Sviđa mi se i napor koji Paolo ulaže u stvaranje programa kojim povezuje klasični i suvremeni repertoar, otvara različitim autorima, estetikama i tako dubrovačkoj publici nudi uvid u raznolik repertoar.