ROMANO NIKOLIĆ Kažu kako ove godine nema Držića na Igrama, a cijeli je Grad zbog pohlepe postao "Skup"

Romano Nikolić dramski je umjetnik kojeg dubrovačka publika dobro poznaje. Što na daskama Kazališta Marina Držića, što na ambijentalnim pozornicama Dubrovačkih ljetnih igara, Nikolić se redovito iz Zagreba vraća u svoj rodni grad. Osnivač je i voditelj umjetničke udruge „Arterarij“ koja je 2017. za projekt „pogledajme“ dobila Nagradu hrvatskog glumišta za izniman doprinos kazališnoj umjetnosti. Upravo tu predstavu Dubrovčani su imali prilike pogledati u Lazaretima u srpnju 2018. Nikolić je redatelj predstave „Posljedice“ koja je u produkciji Arterarija i KMD-a premijerno izvedena u studenom 2018. u dubrovačkom teatru. Nikolić je Nagradu hrvatskog glumišta dobio dva puta: 2013. za najbolje glumačko ostvarenje u lutkarskim predstavama ili predstavama za djecu i mladež i to za ulogu Sina u predstavi „Djevojčica na žigicama“ Hansa Christiana Andersena u režiji Marka Jurage te 2016. za izuzetno ostvarenje mladih umjetnika do 28 godina u kategoriji „Drama“ i to za ulogu Mirka Bradarića u predstavi „Duša od krumpira“ Rade Jarka u režiji Ozrena Prohića.

Zadnje dvije godine na Dubrovačkim ljetnim igrama glumio je u uspješnici „Marin Držić – Viktorija od neprijatelja“ čiji dramaturški koncept i oblikovanje teksta potpisuje Hrvoje Ivanković, a režiju Ivica Boban. Nikolić je u podjeli druge dramske premijere 70. Igara „Geranium“ prema istoimenoj pripovijetki Iva Vojnovića te pripovijetki „Otok“ iz zbirke „Molitve na šetalištu“ Antuna Šoljana u režiji Marine Pejnović koja je na rasporedu 20., 21., 22., 23. i 24. kolovoza u parku Umjetničke škole Luke Sorkočevića s početkom u 21.30 sati što je bio više nego dovoljan povod za razgovor za Dubrovački.

NA MOMENTE SE ČINI KAO "EKVINOCIJO"

Što donosi „Geranium“?

„Geranium“ donosi pitanje samoće, to je nešto što nas u današnjem vremenu konzumerizma i svega što nas „buba“ s reklamnih panoa izdvaja jedne od drugih. To je samoća koja nas ujedno i povezuje. „Geranium“ je priča o odlukama u životu koje dovode do samoće, a isto može biti aplicirano na svakoga od nas. Mislim da je važno baviti se time sada, nekako se i izvan „Geraniuma“ bavim tim stanjem kad ostaneš sam - što je to kad nekako pokušavaš u tom stanju pronaći neku promjenu, katalizator te učmalosti, stagnacije ili nečega što je repetitivno i što se ponavlja iz dana u dan. Svakako, potpuno korespondira s nama danas.

Što je Vaš lik u svemu tome?

Rekao bih da je on „suradnik u samoći“. Igram Harona, igram fauna, to je kip u vrtu, Marin suputnik od njezinog rođenja dok ne napravi najveću promjenu u svom životu, dok ne umre. Jako lijepo mi je to igrati jer većina ljudi smrt doživljava kao nešto loše, kao nešto čega se treba bojati, a ja je smatram oslobođenjem. Radio sam ovu ulogu tako da budem Marin najbolji prijatelj.

Mnogi su propitivali koliko u predstavi ima odnosno nema Vojnovića.

Mogu reći da Vojnovića ima puno. Bez obzira na koncept i režiju...

Cijeli razgovor pročitajte u tiskanom izdanju Dubrovačkog vjesnika!