Dubrovački umjetnik Lukša Obradović preminuo je nakon borbe s teškom bolešću u 60. godini života. Obradović je rođen 7. rujna 1959. u Dubrovniku, bio je član ULIPUD-a, izlagao je na nekoliko skupnih te 19 samostalnih izložbi. Nije bio isključivo štafelajni slikar, već je vrlo rado koristio fotografiju i video. Svoju posljednju, 19. samostalnu izložbu "Oko Grada" otvorio je 14. svibnja ove godine u prizemlju Narodne knjižnice Grad. Prije svoje 17. izložbe znakovitog imena „Silence“ koju je otvorio 10. listopada 2018. u Dvorani Ivana Pavla II., Obradović je dao intervju za Dubrovački u kojemu je otkrio neka svoja razmišljanja.
- Inspiriraju me sitnice. Nedavno sam vidio jednu kadenu i prozor, dio te kadene i prozor su za mene bili gotova slika, nevažno je li fotografirana ili naslikana. Nisam slikao, ali sam napravio dva-tri videa o tome. (smijeh) Mučim se s tim slikanjem, ali relativno brzo napravim. Kako mi je kćer završila Akademiju ona gleda mene, a ja nju. Olovka je osnova pa tako i počnem. Napravim skicu na papiru. Recimo, kad sam slikao motiv na temu Marina Držića, nisam gledao, nego sam stavio tri lika iz mašte, jednu funjestru i volat, ulaz u Grad, išlo je spontano. Sve je to na internetu zabilježeno. Kasnije je išla dorada tih slika i ne samo njih, već i svih slika koje su mi u magazinu i koje su doma. Neke sam doma radio na balkonu, neke prodao, a žao mi je što sam ih prodao jeftino. Uglavnom sve se to svodi na izložbe, barem kod mene. Ljudi puno traže naslikane Dubrovnike, a ne znam zašto kad ga ja držim u srcu?! Napravio sam par Dubrovnika i bilo je na portalima, na YouTubeu, na web-stranici Fine Art America. U slikarstvu mi je pomoglo to što mi je u lijevo oko upala živa. To se možda ne vidi kad se ovako gleda, kao kod Davida Bowieja, ali kad mi je živa upala u lijevo oko, išao sam je rukom dignuti i zvao sam Hitnu, a oni su rekli da isperem vodom. Isprao sam, ali lijevo oko stalno namigiva. Pomoglo mi je to na način da kad gledam, otkrivam neke nove prozore, vidim stvari drugačije… Ali, od svih likovnih alata, olovka mi je najdraža, imati dobru olovku - to je to. Od nje kao od osnove možeš dalje, meni to ide, ali naći mir danas u Gradu za naslikati nešto ili uopće živjeti, to je opet neki peti rukav, kazao je tada slikar.
Otkrio je i kako je biti slikar u Dubrovniku.
- Lijepo ako imaš familiju i prijatelje da ti pomažu. Danas nije važno jesi li ti siromašan slikar ili neki bogatun, jedino da si korektan s prijateljima, a to je sve rjeđe. Nije važno jesi li nacrtao cvjetić u tri poteza i to stavio na internet ili si naslikao nešto kao nekad Vlaho Bukovac. Doduše, Bukovca se ne može usporediti s nikim, kazao je te odgovorio na pitanje ima li dovoljno galerija u Gradu.
- Ja mislim da ima, ali sve je to interno. Što se tiče galerija, Sponza je jedini udarni prostor pošto je cijela teatralna, a zapravo nije teatralna. Sponza je izvrsna, da je više takvih prostora, ali propada. Ne znam je li Sponza pod Zagrebom ili Dubrovnikom… Ima tih lijepih kantuna koje koriste Ljetne igre kao što je Revelin, Sponza ili Lovrjenac. Dok se nešto događa poput predstave mogla bi se improvizirati izložba ili performans… Recimo ja sam jednu lutku izložio i snimio video na Brsaljama. Ljudima fali zabave, oni vole sprdanje, ali fali neke kreativne zabave u gradu. Napravi neki umjetnički rad ili video pa neka pričaju o tome po kavama, poručio je tada.
Posljednji ispraćaj održat će se u subotu, 3. kolovoza u 18 sati na groblju Boninovo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....