Dubrovački slikar, gospar Ivo Grbić, napustio nas je u 89. godini. Od njega se opraštaju svi koji su ga znali, a popis je predug, bio je gospar Grbić najstariji dubrovački slikar, preživio i proživio i previše toga, i bio i ostao pun veselja i dobre energije. Ivo Grbić rođen je 25. listopada 1931., 1956. na Akademiji likovnih umjetnosti diplomirao je grafiku, a lani je proslavio 70. godina ljubavi i inspiracije Marinom Držićem.
Objavljujemo jedan od njegovih posljednjih razgovora, iz studenoga 2019. godine, u spomen na legendu Grada.
Najstariji dubrovački slikar Ivo Grbić netom je proslavio 88. rođendan. Cijeli je njegov život u Gradu u zidinama, gdje je rastao i ostario, nikad ne napustivši slikarski poziv koji ga je proslavio. No, tijekom njegova života puno se toga stubokom izmijenilo...
– Nema više susjedstva ni ćakule na ulici, nema djece po Gradu, nema graje, igre, plača, smijeha, kolendavanja za feste... Zavladao je materijalistički duh, nema više finog ponašanja i pomaganja – kaže čovjek koji je preživio dva krvava rata, ali su mu današnja vremena grublja nego ta.
ODLIČNO NOSI GODINE
Susreli smo se u njegovoj kući, u sobi koja čuva mnoga njegova djela nastala poslije rata. Svaki dan gospar Ivo hoda na drugi kat visoke gradske palače preko krcato skalina. Odlično nosi svoje godine.
Uvijek je više volio crtati nego slikati, priznaje. Sedamdeset godina pratio je Dubrovačke ljetne igre i u tom dugom razdoblju stvorio, što na licu mjesta, što u svom atelijeru, jedinstveni panteon Držićevih likova, ali i svih onih koji su Držića oživljavali kroz predstave. Poznati su njegovi brojni portreti glazbenika, zborova i orkestara, dirigenata i mnogih solista koji su nastupili na Igrama.
Njegov je talent prepoznat još u vrtiću, gdje bi odgajateljice pohvalile njegovih ruku djela.
– Imao sam već tada smisla i dobro oko. Kad se trebao provlačiti konac s iglicom kroz bužice na kartonu koji je izbužala učiteljica u obliku auta, učinio sam to bez gropa i bez previše zatezanja. Učiteljica bi drugima pokazivala moj rad – sjeća se.
Nije to ni čudo. Slikarova majka Marija amaterski je slikala, svako popodne od 16 do 18, nakon što bi se malo odmorila iza objeda.
– Imala je svoju kamaricu i svoj pribor koji sam joj nabavio, kistove i bojice. Slikala je za svoj gust – sjeća se gospar Ivo.
Bilo je na stotine njezinih slika, ali poslije granatiranja palače, nažalost, sve je izgorjelo, a ostalo je samo jedno njezino djelo, koje krasi zid sobe u kojoj razgovaramo.
”SVE NAM JE IZGORJELO”
Sjeća se gospar Ivo kako je u Drugom svjetskom ratu bio gladan, a drugi, Domovinski, koštao ga je imovine i svih uspomena kada je njegov dom, ta palača na kantunu Široke ulice u Gradu, potpuno izgorjela u najtežem napadu na Dubrovnik, 6. prosinca 1991. godine. Voljom Boga, vjeruje Ivo Grbić, svi su stanari njihove kuće ostali neokrznuti u divljačkom granatiranju kojem je tog dana bio izložen Grad.
– Sve nam je izgorjelo, nemamo uspomena iz rane mladosti – uvijek će istaknuti gospar Ivo. Sve što su skupljali i imali, u jednom je danu nestalo.
– Nas je Bog pomogao pa nam je sačuvao zdravlje, nismo bili ogrebeni. Teško se sjetit’ jer mene uhvate suze. Prva kuća u susjedstvu, kod gospođe Obad, primila nas je na tri dana da spavamo kod njih, onako pocrnjeli, šporki, sjećam se da sam rekao “mi ćemo vam šporkat ove lincule”... Onda smo pitali jedni druge imamo li krvi đe, ima li kakva buža na džemperu... Klekli smo i rekli “pa moj Bože, mi nismo ranjeni”. Moj je najveći prijatelj Isus. Neki su me pitali kako smijem to govorit, ali ja tako osjećam – kaže. Punih deset godina proveli su po prognaničkim hotelima.
Ivo Grbić jedan je od rijetkih koji još čuva sjećanja na stradanja Grada u Domovinskom ratu, te educira strance o tragičnim događajima u novijoj dubrovačkoj povijesti.
– Imam slike i natpise na ulazu u palaču, a neki moji Hrvati su mi rekli “Ivo, skini ono, rat je davno bio, što ćemo se sjećat toga”. Dok sam živ, to će stajati dolje. Ponosan sam na to što se stranci zaustavljaju, čitaju i snimaju, pa i pitaju detalje. Bilo je staraca, bližih mojim godinama, koji su mi prišli, stiskaju mi ruku, suze im dođu... Ja sam ih pitao da nisu možda Irci, a oni govore “Jesmo... Ono što su vama činili Srbi, nama su Englezi...” Oni imaju osobna iskustva pa nas i najbolje razumiju. Jednom me je jedan mlađi Nijemac pitao ‘je li ovo fotomontaža’, do kosti me uvrijedio... Ako i nije namjerno, treba prvo promisliti prije nego se reče... – zbori poznati dubrovački slikar.
– Ovo mi je najslabija godina da sam prodao neku grafiku i neku čestitku. Turisti su nezainteresirani. Možda nemaju novca. Danas svatko putuje, a ako unaprijed rezervira avionsku kartu, a to znam po mojim unucima, može putovati super jeftino. Ali vidim po načinu ponašanja, po odijevanju, da su niže platežne moći – ističe.
Danas muku muči s prostorom kojega je malo, a njegovih djela toliko puno. U nekoliko ormara ima bezbroj skica, starih i novih, sačuvanih dobrotom franjevaca koji su mu dali dvije kamare za rad i čuvanje njegovih radova.
A evo što gospar Ivo ima reći o današnjem svijetu.
– Bitno se promijenio svijet oko nas. Dubrovnik zadnjih 50 godina nije za prepoznat! Prije je bilo puno stanara, puno djece, života, butigjeri na vratima, komentari, čestitari, igre male djece. Gospođe su znale što susjeda kuha, tako su blizu prozori, pa bi rekle: “Ooo, danas će bit dobar objed...” Danas Grad sa svojim ljepotama služi kao primamljivo sredstvo za biznis. Svaka se kuća pretvorila u apartmane. U ovoj palači, koja je značajna po tome što se u njoj rodio Pero Čingrija, pa se u mom djetinjstvu Široka ulica zvala Čingrijina ulica, sad su tri vlasnika, dva i ja treći, a jedini ja ovdje spavam.
Ovi ostali imaju svoje vlasništvu tu, ali spavaju u svojim kućama negdje drugdje. De facto ne kontroliraju svoje goste koji po noći kriču, deru se i lupaju po skalinima. Tko zna što bi činili da nema mene tu, da nema nekog tko kontrolira! A ja sam zaljubljen u ovu palaču koja ima tri posebna balkona kakvih nema u Gradu, s kovanim ogradama u obliku lišća – kaže.
I ZIMI U KRATKIM HLAČAMA
Sasvim su drukčija bila vremena njegova djetinjstva i mladosti. Otac Mato, Župljanin porijeklom, ali rođen u Gradu, i majka iz Dola u Dubrovačkom primorju, podigli su dvoje djece, Iva i dvije godine stariju Mariju, koju su zvali Merica. Oboje su završili učiteljske škole, no Ivo se dao u slikarstvo i napustio učiteljevanje na Mljetu.
Otac je dugo godina bio podvornik u osnovnoj školi koju su pohađala i njegova djeca, gdje je i danas škola Marina Getaldića.
– Kao podvornik, uvijek je imao u ruci šibu. Ako djeca ne bi htjela očistit noge na rašteladi, dobili bi šibom po nogama. A svi smo nosili kratke gaće. Moji unuci se čude i kažu “kako si ti, nono, i zimi nosio kratke gaće?”. Imali smo dokoljenice i gola koljena. Prve štofaste duge gaće obukao sam u 17. godini! Sjećam se kad me učiteljica iz crtanja iz Preparandije susrela ispred Općine sa svoje dvije kćeri i uzviknula ‘Evo Iva, Ivo ima duge gaće!’ To je bila, kao, senzacija – kazuje gospar Ivo, pokazujući nam stare fotografije iz svoga djetinjstva, gdje su svi dječaci bili u kratkim hlačama.
– Oskudica je bila u svakom pogledu. Totalna glad i paćenje. Sjećam se da sam, za vrijeme onoga rata, uzimao 60 deka kruha kod Gulina na Prijekome. To je bio nekakav crni kruh, majka bi rekla “tko zna od čega je napravljen”. Otac bi ga podijelio popola, pa svaku polovicu opet popola za nas četvero. Podijelio bi svakome svoj dio i rekao: “Ako ćeš pojest, pojedi, ako nećeš, sakrij negdje u kući da te dočeka za poslije”. Svaki čas su javljali, to se zvalo krugoval za vrijeme NDH, “partizani su srušili prugu do Mostara”.
Nije mogla doći ni patata, ni mrkva ni kupus, ništa iz tih krajeva koji su bili bogati povrćem. S “točkicama”, a to su bili listići razdijeljeni na pravokutnike gdje je pisalo “pola litre ulja”, “kvarat cukara”, “masti toliko”, “brašna toliko”, išlo se u prodavača, on bi to samo odrezao i ne bi ništa platili nego bi mu dali tu “točkicu” – sjeća se tih vremena Ivo Grbić.
– Danas je zavladalo materijalno bogatstvo i obijest. Ljudi ne znaju cijeniti ono što imaju. U mom djetinjstvu bilo je očajno stanje, ali pošto su svi bili zakuhani u tom stanju, držali smo se jedan drugoga, dijelili smo vrijeme u igri, slušali majku i oca, otac bi nas samo pogledao, nije morao ništa reći. Ljudskost je bila na višoj razini. Pomagali smo se uzajamno. Muški su uvijek komandali, a žene su slušale jer nisu radile. Moje sve tetke i majka su bile domaćice, a muževi su zarađivali. Znalo se da je objed na uru, stavile bi se deset minuta prije kuhat rizi da budu tople i živahne, da se ne prekuhaju.
Majka nije mogla gunđat zašto je na nju palo to sve. Bio je patrijarhat. Danas su žene izborile svoja prava na svim kantunima, a zapravo su sebi otežale život. Ne može roditi drugi nego majka, ne može dojiti drugi nego majka. I tko može bolje odgajati od matere? Dijete je najprivrženije majci. Otac je uvijek negdje malo s bande, a i Bog nam je dao podijeljene uloge. Ja sam se jednom začudio kao mladić kad je moj otac rekao majci: “Šuti, ženska glavo!” Izvikao sam se tada na oca jer nisam mogao shvatiti kakav je to odnos prema majci. To je bilo tako. Danas žene imaju svoj posao, novce i svoje zadovoljstvo, da ih nitko ne maltretira i postavlja se iznad njih. I ja im na tome čestitam.
SAMO BITNA POVOLJNA KRITIKA
Pa pokazuje crteže dubrovačkih sinjorina sa Straduna 1994. Na mnoge su mu se te djevojke i poneki mladić potpisali imenom i prezimenom. Možda učini i izložbu od tih portreta, kaže.
A što misli o današnjoj umjetnosti?
– Otkad je stvorena fotografija, ni Bukovac više nije imao toliko narudžbi portreta. Danas su moderne te instalacije, izložbe u kojima se na ekranima nešto reproducira, pa kad prolazite tuda, ne znate je li se trebate diviti toj tehnologiji ili čemu? Sve je otišlo daleko od kista, pera i ugljena, danas se upotrebljava samo tehnologija, glas i snimljena slika, video... Svatko danas može sebe nazvati umjetnikom. Samo treba naći sponzora i nekoga tko će napisati povoljnu kritiku. Nema više pravoga slikara ni kriterija! – kaže Ivo Grbić.
Sjeća se i pokojne sestre
Sestra Marija, koju su zvali Merica, dugo je godina radila kao učiteljica u Mandaljeni u Župi dubrovačkoj. Svaki dan je iz Široke ulice putovala u Župu. No, njezini učiteljski počeci bili su jako teški i danas zvuče kao priča iz nekog mračnog romana.
Prvo učiteljsko mjesto bilo joj je u poludivljem, surovom kraju, u selu Bruška blizu Benkovca. Bilo je i Hrvata i Srba. I ženske su onda zvali “učo”, pa su je pitali tamo, “učo, koje si ti ruke?”. Ona se snašla pa rekla “srednje” – smije se gospar Ivo.
– Djeca su zimi išla u školu samo u puloverima koje su im babe plele. Nisu znali ni što je prehlada ni gripa. Jeli su pulentu tako tvrdu da bi te ozlijedio da te s njome pogodio, a nisu znali što je bol zuba. Iskonski su bili vezani za zemlju, a nisu vidjeli cestu ni svijet okolo, kako drugi žive. Moja je sestra tu stigla kao mlada učiteljica sa Straduna, s 18 godina. Poslije je rekla da jedan snažni čovjek moćnog glasa obilazi školu u kojoj je imala kamaru, lupa šakom na vrata i viče: “Učo, otvori, ti ćeš biti moja žena”. A oko kuće su po noći zavijali i vukovi... To vam je kao iz izmišljenih priča! Zato se poslije u životu ponašala malo muškobanjasto – sjeća se gospar Ivo pokojne sestre, koju je, nažalost, shrvala teška bolest prije 20 godina.
Večernja škola crtanja portreta
Ono što mi je ostavilo traga za cijeli život je večernja škola crtanja portreta pod vodstvom Iva Dulčića, u dvorani današnjeg baletnog ansambla Muzičke škole Luke Sorkočevića. U toj dvorani općina se pobrinula da napravi podijum, stalke na koje ćemo osloniti daske i pak papir, jer nije bilo drugog papira za crtanje. Sami smo brali grančice od murava iznad Banja ili oko Svetoga Jakova. Tko je imao špaher, začepio bi konzervu s glinom i ubacio je u vatru, pa bi tako suhom destilacijom dobio ugljen. Fiksirali smo slike cukarom koji bi zamutili s vodom, tako da u toj knjizi koju čuvam imam i nekoliko muha koje su došle na taj cukar – s osmijehom će Ivo Grbić.
– Dulčić je već tada vidio da Milovan Stanić i ja pokazujemo izrazite sklonosti i napisao nam preporuku za Akademiju.
Blizu Kolinde
O gosparu Ivu najviše brige vodi njegova kći Franica, koja inače sa suprugom živi u Zagrebu i majka je troje djece – Vite, Emanuela i Vege.
U istoj kući na Pantovčaku, nasljedstvu njihova djeda, poznatog kipara Frana Kršinića, živi i brat joj Maro, koji je otac dvaju sinova, Karla i Gaja. Sva unučad Iva Grbića uspješni su studenti.
“Blizu su Kolinde”, s osmijehom će gospar Ivo o svojoj djeci, pa pokazuje fotografiju s hrvatskom predsjednicom, koja je nastala ovog ljeta i na koju je jako ponosan.
Posljednji ispraćaj slikara bit će 21. srpnja na Danačama s početkom u 18 sati, a sveta misa zadušnica služit će se u crkvi sv. Vlaha u 19.30 sati.
StoryEditorOCM
KulturaIN MEMORIAM|
NAPUSTIO NAS JE IVO GRBIĆ Preživio je dva krvava rata, u Domovinskom je njegova obitelj izgubila gotovo sve, ali nekim su čudom ostali živi...
19. srpnja 2020. - 21:53
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....