Doktor znanosti Matko Matija Marušić s Odsjeka za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Rijeci održao je u sklopu manifestacije „Kršćansko lice kulture“ predavanje „Sveti prostori dubrovačkih kuća u srednjovjekovlju“. Najprije je okupljene u ime organizatora, Vijeća za kulturu i znanost Dubrovačke biskupije, pozdravio povjesničar umjetnosti Ivan Viđen.
- Ideja mi je bila ispitati sve one prostore i sve one predmete koji su postojali u kućama a oko kojih se mogao formirati neki sveti prostor - bilo da je to kućni oltarić ili neka sveta slika koja se u kućama nalazila. U 14. i 15.stoljeću o tome znamo puno manje nego u nekim drugim razdobljima, ovim novijima, 18., 19. pa čak i 20. stoljeću tako da je bilo potrebno posegnuti za pisanim izvorima budući da je malo takvih slika sačuvano, ali i komparativnim materijalom u ostalim jadranskim gradovima - što na našoj obali, ali u Anconi, Veneciji… Ono što sam pokušao prikazati jest način kako je vjera bila prakticirana u kućama, kako su kućne pobožnosti koristile slike i koje su ulogu svete slike imali u kući prije razdoblja građanskog kolekcionarstva kada u kućama nalazimo cijeli niz slika - što vjerske, što profane tematike. Nije samo riječ o slikama, nego i o relikvijama u stambenim prostorima - bilo onima iz Svete Zemlje, suvenirima s nekih dalekih hodočašća ili pak slika koje su naručivane od dubrovačkih slikara - bilo da je riječ o triptisima ili jednostavnim slikama, naveo je predavač.
Otkrio je i više o karakteru tih slika.
-Problem je što u Dubrovniku imamo jako malo toga sačuvano, nemamo dovoljan broj da bismo kvantificirali te podatke. Međutim, to je u pravilu Bogorodica s djetetom, to je posebna ikonografija koja inzistira na jednom prisnom odnosu između Bogorodice i djeteta, nije riječ o hijerarhijskoj slici kakvu bismo možda u nekim ranijim razdobljima mogli naći. Većinu tih slika treba razumjeti u kontekstu odgajanja djece budući da su svete slike u prostoru bile te pred kojima su se, na neki način, djeca trebala moliti. Postoji pisano svjedočanstvo jednog dominikanca, kardinala koji je bio dubrovački nadbiskup početkom 15. stoljeća, a koji upravo piše o tome kako je u kućama dobro imati slike Bogorodice s djetetom u tim prisnim pozama majke i djeteta kako bi se djeca u njima mogli prepoznati. On ide u korak dalje u ikonografiji pa kaže da dječaci trebaju gledati pokojnu Nevinu dječicu kako bi razvili averziju naspram oružja. Djevojčice bi, s druge strane, trebale gledati prizore svetih djevica tako da već početkom 15. stoljeća imamo poprilično jasno postavljene kategorije što je dobro imati u kući i na koji način te slike trebaju koristiti. Dakle, naglasak je na onome što možemo reći o korištenju tih slika koje, naravno, da su nam malo manje zanimljive nego velike narudžbe u crkvama. Ali, ako promatramo cijeli niz drugih tema kao što je povijest svakodnevice ili kućnih pobožnosti, tu nam se te slike pokazuju kao prvorazredni materijal za ta istraživanja.
Pored slika i relikvija bilo je i skulptura, ali se Marušić prvenstveno posvetio slikarstvu.
- Od djela koji su sačuvani, sigurno bih izdvojio djelo „Bogorodice s djetetom“ Blaža Jurjeva Trogiranina u Biskupskoj palači iz 20-tih godina 15. stoljeća, a što se tiče relikvija, tu nije bilo samo riječ o relikvijama svetaca, nego, primjerice, relikvijama sa svih svetih prostora Svete Zemlje odnosno mjestima Kristove muke. Tu govorimo o pijesku s Golgote, o kapljicama vode iz rijeke Jordana, to je cijeli niz svetih predmeta koji su čuvani u kućama. Doći u Svetu Zemlju tada bilo je jako skupo, a jednom kad ste došli tamo zaista ste se mogli prilično dobro opskrbiti relikvijama, pojasnio je Marušić.
Osvrnuo se stručnjak i na odlike tih prostora.
- To su većinom bile spavaće sobe. To nisu bile saloče što bismo mogli očekivati, iako ima i takvih primjera, ali to su u pravilu bile spavaće sobe. Te svete slike su se čuvale u svojevrsnim ormarima koje nazivamo tabernakuli, a uz njih su bile stavljene svijeće, posudica s blagoslovljenom vodom koja bi se donijela iz crkava i one su u pravilu bile sakrivene od pogleda, od svega onoga što se događalo u spavaćoj sobi. Otkrivale bi se jedino u trenutku molitve i zato se najčešće radi o 'sklopivim' triptisima. Spavaće sobe su bile mjesto molitve. Ova je tema je zanimljiva i zato što preko slikarstva možemo ući u neke druge sfere koje nisu vezane za samu umjetnost, dodao je predavač.
Program „Kršćanskog lica kulture“ nastavlja se 13. ožujka kada će se s početkom u 19.30 sati u Biskupskoj palači održati večer duhovne poezije u kojoj sudjeluju: Ana Bašić, Janja Previšić, Antun Anđelić, Katica Protić, Diana Hilje, Marina Asić i Katarina Mrvalj.