Turistička vodičica Marija Milovac poznata po svojim turama koje se bave duhovima, misterijima i legendama, ali i mračnim stranama dubrovačke povijesti, u sklopu 9. Dana kreativnih i kulturnih industrija održala je predavanje pod nazivom "Govori svak da je vještica". Predavanje se bavi progonom vještica u dubrovačkoj povijesti.
- Najizraženije razdoblje progona vještica u Dubrovačkoj Republici bilo je u drugoj polovici 17. stoljeća. Prvi slučaj gdje su žene optužene i osuđene na smrt bio je slučaj iz 1660. i onda je do kraja stoljeća bilo dosta tih manjih grupa žena koje su većinom dovođene s Pelješca i Konavala pod sumnjom da su se bavile ‘čaranjem‘. Bile su privedene pred sud u Dubrovniku, a slučajevi suđenja vješticama nastavljeni su do polovice 18. stoljeća. Kroz taj period od 90-ak godina progon vještica bio je najizraženiji, kazala je Milovac.
Navela je slučaj iz 1502. kad je grupa židova bila optužena da je u vinogradu na Pločama ubila staricu. U optužbi je stajalo da su joj prerezali vrat te joj htjeli izvaditi srce i činiti ‘vradžbine‘, a optuženi su samo zato što su viđeni kako prolaze pokraj njezine kuće. Bili su podvrgnuti mučenju, a trojica su bila osuđena na smrtnu kaznu: spaljeni su na predjelu Ploča. Inače, smatralo se kako žene koje žele postati vještice obično sklope ugovor s vragom, a inicijacija pretvaranja u vješticu tražila je žrtvovanje vlastite ili tuđe djece, pripisivao bi im se kanibalizam odnosno govorilo kako jedu djecu, konkretnije, dječja srca te piju ljudsku krv ili je koriste za svoja čaranja.
Kao studentica treće godine preddiplomskog studija Povijest Jadrana i Mediterana Sveučilišta u Dubrovniku napisala je seminarski rad na temu progona vještica te je koristila znanstvene članke, primjerice, radove Nelle Lonze i Slavice Stojan pa je tako prikupila podatke o suđenjima.
- To su većinom bile žene iz naroda, travarice čiji bi ‘pacijenti‘ zbog pogrešnog liječenja ili možda primjene pogrešne doze lijekova umirali, osobito mala djeca. U takvim slučajevima bi se najčešće događalo da bi se takve zapravo spasonosne travarice na sudu prokazivalo kao zločeste vještice koje su ‘žrtvovale‘ tu djecu. U Europi se progon vještica događao u ranom novom vijeku kroz 16. i 17. i trajao je do polovice 18. stoljeća, tako je i kod nas u Hrvatskoj s nešto kraćim periodom. Imamo izražene progone na području Zagreba i Slavonije, ali s vremenskim odmakom je to došlo ovdje kod nas u Dubrovnik. Naravno, kao i kod drugih kaznenih slučajeva, dubrovački suci su se koristili metodom torture, kod nas se koristila kolotura, to je jako bolan način mučenja pa su žene lako priznavale ‘zločine‘. Inače, kao i Europi, glavni ‘zločini‘ bili su: žrtvovanja djece, noćni letovi na vještičje sabate, kod nas u narodu se vjerovalo da se vještice sastaju pod stablima oraha u Pugliji, talijanskoj pokrajini Apuliji. Zatim, govorilo se da tamo spolno opće s vragovima..., podcrtala je Milovac te dodala:
- To je proizišlo iz demonološke literature koju su objavljivali europski teolozi i filozofi, a među njima je najozloglašeniji "Vještičji malj" odnosno knjiga pod nazivom "Malleus Maleficarum" koju su objavila dva njemačka inkvizitora. To je poznata knjiga nastala krajem 15. stoljeća, a nakon njezinog tiskanja proširio se progon žena, progon navodnih vještica... Vjerujem da su i dubrovački suci poznavali takvu literaturu, povodili su se tim pisanjima tako da su i naše žene priznavale slične stvari. Suci su ih zapravo pitanjima navodili da priznaju upravo takve ‘grijehe‘ odnosno ‘zločine‘, objasnila je Milovac.
Bio je i slučaj iz druge polovice 16. stoljeća kad je jedan dubrovački vlastelin optužio prostitutku da je zbog njezinih ‘čaranja‘ izgubio sluh. Međutim, vještačenjem jednog tadašnjeg židovskog liječnika koji je službovao u Republici otkriveno je kako je vlastelin zapravo obolio od sifilisa pa je prostitutka oslobođena krivnje. Otkrila je vodička i koliko je u tadašnjem dubrovačkom društvu bilo rašireno vjerovanje u vještice, demone, nadnaravna bića...
- To traje do današnjih dana. Kad je polovicom 18. stoljeća prestao progon vještica, puk je i dalje nastavljao prokazivati žene jer su fobije od vještica u narodu postojale još donedavno, do izuma električne energije, kad se po selima oko ognjišta pričalo o nadnaravnim bićima, vješticama, vampirima, duhovima, vilama, morama i slično. Ima dosta tih tradicijskih pričanja u našoj oralnoj baštini. Priče o vješticama su se dosta isticale, ne razlikuju se puno od priča u cijelom dalmatinskom kraju, ali ima nekih specifičnosti. Tako ‘naše‘ vještice uvijek lete u Pugliju, a postoje i neke šaljive priče. Samo su prve dvije žene koje su bile osuđene na smrtnu kaznu 1660. dovedene s Pelješca. Bile su osuđene na smrtnu kaznu vješanjem, potom su bile spaljene pod vješalima, a ostale za koje znamo da su bile osuđene nisu zapravo fatalno svršile, nego su bile osuđivane na neke malo blaže kazne. Primjerice, imamo slučaj gdje je žena osuđena na sramotnu procesiju, žigosali su je vrućim željeznim biljegom te je protjerali s teritorija Republike. Dakle, kako je vrijeme odmicalo, sve su te kazne bile blaže. Međutim, žene su umirale u tamnicama zbog tih teških zatvorskih uvjeta. U 17. stoljeću najmanje je šest žena umrlo u tamnici Kneževa dvora, pojasnila je vodičica.
Nakon slučaja 1660. donesena je odluka da se zaduži pet članova Dubrovačkog senata koji bi se posebno bavili pojavom vještica na selima, a dobili su i zadatak da istražuju u takvim slučajevima. Da je u to vrijeme bilo slučajeva vještica, dokazuje i troškovnik tamničara u Kneževom dvoru iz 1663. koji spominje nekoliko vještica koje su bile zatvarane u tamnicu. Iznijela je Milovac podatak kako su se suci vodili Dubrovačkim statutom prilikom izricanja presuda protiv vještica.
- Što se tiče Statuta, šesta knjiga pokriva kaznene zločine, u sedmom poglavlju imamo zakon naslovljen "De herbariis" što bi značilo "O trovačima". Rekla bih da taj zakon pokriva te zločine čaranja iako se tu doslovno ne navodi zločin ‘herbarie‘ odnosno trovanja. U srednjem vijeku se on izjednačavao sa zločinom čaranja što, primjerice, možemo vidjeti u Splitskom ili Trogirskom statutu i tamo se za taj isti zločin "herbarie" navodi "artes magicales vel herbarie" što bi bilo "umijeće čaranja ili trovanja ili herbarie". To vuče korijenje još iz Antike, postoji grčki izraz ‘pharmacis‘ koji bio označavao današnjeg farmaceuta. Takva osoba je pripravljala lijekove, ali i otrove, ‘čarobne napitke‘ i ‘čarolije‘. Ista osoba mogla je pokrivati razna područja, a starogrčka riječ pharmacon označava i lijek, i otrov i čaroliju tako da se to prenijelo i u srednji vijek, a tako i ideje poistovjećivanja čaranja i trovanja. Inače, netko tko se poslužio zločinom trovanja nije nužno bio vještica, ali je u obrnutom slučaju to često bilo tako. Dakle, žene koje su se bavile travarstvom, takve su često mogle biti osumnjičene da su vještice, istaknula je Milovac.
Odgovorila je Milovac na pitanje je li bilo muških koji su bili kažnjavani zbog vračanja.
- Slavica Stojan je navela slučaj vilenika Stojana, vilenik bi bio muška vještica, vještac. Vilenik Stojan bio je Vlah nastanjen na Osojniku. Smrtno je stradao jer su ga ubila neka dva Konavljanina, odrubili su mu glavu. Bavio se gatanjem, ‘poznavao je po dinariću‘, ali inače su Vlahinje često pružale takve usluge gatanja, vračanja pa i liječenja travama. Bilo je takvih žena koje su se bavile ne samo liječenjem travama, nego i tom bijelom magijom. Prilikom iscjeljenja izvodile su te magične čini da bi pomogle bolesnicima pa su recimo izgovarale neke magične molitvice ili formule uz istodobno križanje britvicom oko bolesnikova tijela tako da magijski prekinu veze s urocima ukoliko bi vjerovale da su bolesti bile uzrokovane urokama, kletvama ili pogledom zlog oka. To njihovo djelovanje se toleriralo sve dok netko ne bi umro ili dok ga ih ne bi prokazali na dubrovačkom sudu i dok se ne bi pokrenuo sudski proces. Nekad su seljaci pravdu uzimali u svoje ruke samo zbog sumnje da je neka žena bila vještica, žene bi smrtno stradale ili bi bile teško ranjavane od sumještana samo zato jer su ljudi sumnjali da su uzrokovale nečiju smrt. Tako, recimo, imamo slučaj u Potomju iz 1742. gdje su umirala djeca i mladići od neke nepoznate bolesti, a onda su posumnjali u tri žene da su one zapravo skrivile njihovu smrt. Dovedene su pred sud u Dubrovnik, a jedna od njih je samo osuđena, ‘blago‘ je kažnjena time što je bila izložena na stup srama što je najviše štetilo njezinom društvenom ugledu. Bio je to posljednji slučaj sudskih procesa protiv vještica u Dubrovačkoj Republici, ispričala je Milovac.
Godine 1687. trojica Konavljana ubili su jednu ženu jer se govorilo da je bila vještica. Jedan je pogodio kamenom u glavu, drugi joj je razrezao vrat, treći joj je stavio rubac u usta da ne viče te je zgazio nogama, a kad su je ubili, strgali su joj svu odjeću te je međusobno razdijelili. Postoji i slučaj iz Potomja gdje su sumještani ubili ženu jer su je smatrali vješticom, a postoji dokument o ženi koja se zvala Marica i koja je 1708. primljena u dubrovačku bolnicu Domus Christi. Kad je primljena, bila je sva izrezana po tijelu jer su je napali neki mladići, sumještani koji su mislili da je vještica. Nisu sve vještice dolazile sa sela, tako je postojala legenda kako vještice žive u uvali Kolorine ili se pak u dokumentima spominje vještica Magdalena s Pila tako da se pojava vještica znala zabilježiti i u urbanoj sredini. Godine 1689. na Pelješcu su prijavljene dvije žene i optužene da su vještice. Obje su u Stonu na prvom ispitivanju priznale da su vještice jer im je rečeno da će biti puštene ako priznaju. Kad su dovedene u Dubrovnik jedna je ponovno priznala, a druga zanijekala da je vještica. Prva je rekla kako je izjela svoja četiri sina, najmlađeg je ostavila živog da ne bi bila sama. Izjavila je kako joj je vrag dao grumen pomoću kojeg je ubila svoje sinove i pojela im srca, a pomoću tog grumena se pretvarala u pticu te je mogla letjeti okolo. Jedna je dobila kaznu tamnice gdje je uskoro i umrla, a druga je dobila kaznu sramotne procesije po gradu, javno je išibana, dobila je tri vrela biljega po licu, po jedan na obrazima i jedan na čelo te je protjerana s teritorija Dubrovačke Republike.
Bez obzira što bi ubili vješticu, oni koji bi provodili ‘pravdu‘ na svoju ruku i ubili drugoga bili su kažnjavani smrtnom kaznom vješanjem.
- Inače, i kršćanski teolozi i filozofi su se ponekad bavili tim čarobnim zanatom pa su o tim heretičkim naucima otvoreno objavljivali knjige. Tako imamo slučajeve kod nas: u vrijeme dok su žene bile osuđivane zbog čaranja, imamo slučaj učenog pjesnika i okultiste Vica Pucića koji se navodno bavio i astrologijom, što je također bilo protivno crkvenom nauku. Ali, on je to slobodno izražavao dok su za takve ‘zločine‘ žene umirale, tako je bilo i diljem Europe, usporedila je Milovac.
Kasnije se razvijanjem ideje prosvjetiteljstva odustajalo od progona vještica.
- Državni savjetnici su odvraćali suca, bili su to kršćanski teolozi koji su sucima sugerirali da ne uzimaju zaozbiljno takve prijave koje su dolazile sa sela tako je to malo pomalo prestalo. Suci se više nisu bavili takvim optužbama. Naravno, tu je bio presudan i dekret Marije Terezije koja je na našem području spriječila daljnji progon vještica. Mislim da je u Zagrebu bio posljednji slučaj 1750-ih, zaključila je Milovac.
Inače, Dane kreativnih i kulturnih industrija organizira Dubrovačka razvoja agencija (DURA) pod pokroviteljstvom Grada Dubrovnika i Ministarstva kulture i medija.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....