Dubrovački slikar Loren Ligorio otvorio je u prizemlju Narodne knjižnice Grad izložbu portreta "Face s Place". Okupljene je uvodno u ime domaćina, Dubrovačkih knjižnica, pozdravila knjižničarka Marjana Leventić, a potom se autor predgovora u katalogu izložbe, Teo Trostmann, obratio okupljenima:
- Portret nije baš zahvalan, danas ga ljudi izbjegavaju zato što zahtjeva savršenu tehniku, znanje i rad, a najteže u portretu je pogoditi psihologiju lika. Loren je u tome otišao korak dalje, uspio je da ovi portreti budu pravi svjetlopisi, krijesnice onih ljudi koji nisu zapravo ‘face s Place‘, nego su ljudi iz prosvjete i kulture. Ovdje ima i naših posebnih stanovnika Grada, tu je recimo naša Dube koja je partila, ali ne u Bruxelles... Kad čovjek vidi to drago lice, ove oči kao u anđela, ovaj izraz rimskog pana, kao muškić... Da je u Bruxellesu, sigurno bi nekakvog ‘Junckera‘ ili ‘Junckericu‘ uštipnula za debeli obraz! Za ovu izložbu gospara Ligorija mogu reći da pokazuje izvanredno visoku likovnu kulturu, gotovo bih rekao, povjesničara umjetnosti. Čovjek ovdje može studirati najbolje, najfinije i najrafiniranije stvari: od kolorizma ili od duhovitosti Lautreca do baroknog slikarstva ili intimizma 1930-ih... Neću duljiti, samo ću kazati kako je ovo jedna od boljih dubrovačkih izložaba u posljednjih deset godina, poručio je Trostmann.
Ligorio je otkrio kako su nastajali izloženi portreti.
- Bez ikakve namjere, slučajno, netko mi je bio ostavio neke kartočine koje sam imao, stajali su strane i jednog dana poslije ovih malo većih slika koje radim, uhitilo me da napravim portret... Pa jedan, pa drugi... I tako u roku od jedno tri, četiri godine... Zaista nikad nisam mislio napraviti izložbu niti je to pravljeno da bi bilo izložba, ali Vedran Grabovac, Josip Škerlj i Robert Kralj su me nagovorili na izložim djela... Isprva sam bio protiv, ali na kraju sam ih poslušao, kazao je umjetnik s osmijehom te odgovorio na pitanje je li izložba njegov likovni prkos jer je na Stradunu, na Placi u posljednje vrijeme sve manje (gradskih) faca:
- U principu jest. Tu ima dosta ljudi koji su umrli. To je jedno nesvjesno okupljanje ljudi koji su nekad bili presudni na Stradunu, koje si mogao sresti u điru, s kojima si bio prijatelj, poznanik, družio se... To je neko podsvjesno ‘okupljanje‘, to se skupljalo i držao sam to za sebe. Nije mi uopće bila namjera da napravim izložbu zato što je to bilo nešto intimno... Bez obzira jesu li portretirani ljudi živi, oni nose dio moje prošlosti. Sa svim tim ljudima kojih nema ili koji su tu, dijeliš dio života, dodao je slikar.
Naveo je i je li portrete slikao promatrajući crte lica ili osjećajući karaktere portretiranih:
- Vodio sam se karakterom! Kad radiš portret, što su pravilnije crte lica, teže je napraviti portret, a teško koja osoba ima posve simetrične strane lica. Namjera mi je bila da potrefim njihov karakter, koliko sam uspio, ne znam, ali vidim da je ljudima krasno i lijepo, komentirao je Ligorio.
Za postav izložbe zaslužni su Marta Baće i Robert Kralj, a izložba ostaje otvorena do 17. ožujka.