- Knjiga je nastala u različitim razdobljima tijekom deset godina, prije toga sam radio knjigu koja se odnosila na jedan fokus samo toga dijela polja, a onda sam kasnije uzeo zapravo dvije razine, jedna je bila mikroregija Popova polja koja je u svjetskim razmjerima važna krška cjelina, a drugo je dinarski krš, prostor od Udina do Skadarskog jezera koji čini zapravo najveću europsku cjelinu, a i danas je prvi otkriveni krš i danas je jedan od najznačajnijih krških vrijednosti u svijetu. Knjiga je morala biti opsežna zato što sam zapravo izložio svu literaturu koju sam zatekao o Popovom polju i najvažniju literaturu o Dinarskom kršu tijekom cijele povijesti. Onda sam na neki način tu literaturu 'probavio' i presložio i to po određenim kulturološkim kriterijima, po kriteriju znanstvenih vrijednosti, po kriteriju upotrebe krša i po kriteriju označavanja odnosno simbolizacije krša, dakle, što je za nas Srđ ili što je za nas Ombla..., kazao je autor te odgovorio na pitanje što je za njega krš.
- Za mene osobno krš je pozornica na kojoj sam odrastao, na kojoj sam naprosto upio mnoge te vrijednosti, jako puno sunca, bijelih stijena koje se reflektiraju, zelenila tako da je za mene i danas kad dođem u Zagreb nakon tjedan dana boravka ovdje, pa kad vidim onu prigušenu svjetlost koja nije mediteranska svjetlost i koja se ne odsijeva ni od kakvih stijena, meni nedostaje taj krš. Krš je zapravo izvorište europske mitologije, mnoge važne mitološke teme nastale su u grčkom kršu, u podzemlju rijeka Had, eolske pećine gdje je nastao vjetar. Pećine su do prije pet, šest tisuća godina bile jedini naseljeni objekt u kojemu je čovjek stalno boravio tijekom povijesti tako da je krš naprosto nešto što je dalo život civilizaciji u mnogoj mjeri, a danas, iako zahvaća 10 do 13 posto svjetske površine, on je izuzetno značajan i važan pa u mnogim zemljama koje imaju recimo desetak kvadratnih kilometara krša, oni ga odmah progalašavaju nacionalnim parkom i štite zato što je on osebujan, dramatičan, a istovremeno jako senzitivan na uništenje, objasnio je Lučić.
U popratnom tekstu najave stoji kako ”na metaforičkoj razini, sliku prirode krša autor vidi kao hitinski oklop kukca ili pak kao zmijski svlak”.
- Knjigu sam završio prije deset godina, ja sam otada otišao negdje, u neko drugo područje koje drukčije doživljava stvari, stekao sam nove metode. U svijetu su se razvijale mnoge stvari. Vi danas u svijetu imate znanstvena područja koja se zovu environmental humanities, dakle okolišna humanistika. Ono što je prije bilo potpuno odijeljeno, priroda i humanističke znanosti, danas je zajedno i to vas automatski oprema jednom novom slikom. Tako kad kažemo kakav će utjecaj na Srđ ili na Omblu recimo imati neki zahvat, mi uzimamo samo djelić onoga utjecaja, stvari izvlačimo iz konteksta, stavljamo je na stol kao nekakav predmet i gledamo zapravo u nekom zrakopraznom prostoru, ne gledamo u kontekstu da stvari međusobno jedne na druge utječu i naravno razvijaju svoju sliku koji mi ne možemo kontrolirati. Moja je sreća da ne pripadam nijednoj znanstvenoj ustanovi, da nemam nikakvu kontrolu, prepušten sam sebi, komentirao je Lučić.
Profesor emeritus s Građevinsko-arhitektonskog fakulteta u Splitu Ognjen Bonacci naveo je kako je ”knjiga značajna kako za prirodoslovce tako i za stručnjake koji se bave društvenim i sociološkim aspektima krša”.
- Prirodne znanosti zapravo nemaju percepciju stvari, dakle da je gledaju sa strane nego oni misle da ako mi kažemo ”nar” ili ako kažemo ”fikus” da je to upravo to i da to svi tako doživljavaju. Imate cvijet koji vam je najdraži u životu, imate mjesto od kojeg vas boli glava kad se sjetite da je neki vaš prijatelj stradao, poginuo ili vaš roditelj. Dakle, svima nam treba jedna diskusija, a prije svega da škole postanu mjesto gdje će se na drukčiji način govoriti o prirodi, ne da je priroda nešto što moramo spasiti da bi ona dugo trajala, nego zato što je ona sama po sebi vrijednost. Mi smo prolazni, a ona je stalna. Krš preziremo, on je najprezerenija pojava, zovemo ga ”pasivna zemlja”, ”kamena pustinja”, a zapravo svih osam hrvatskih nacionalnih parkova je na kršu i sve najveće vrijednosti su na kršu i od krša, zaključio je Lučić.