A upravo je pažnja potrebna da se uživimo u jedan posve drugi, skriveni, pomalo i daleki svijet u koji nas uvlači dubrovačka umjetnica Ivana Dražić Selmani. U zahtjevnom prostoru jedne od najljepših dubrovačkih palača postavila je atraktivnu i na neki način poetičnu instalaciju u obliku linije izrađene od fine prozirne folije te na njoj reproducirala svoj desetogodišnji rad. Tako da je ovo u neku ruku i njezina retrospektiva, ali ne u klasičnom, galerijskom smislu.
Riječ je o nizu ciklusa koje je stvarala uglavnom u manjim, pa čak i minijaturnim dimenzijama pa se potrebno približiti i koncentrirano promotriti "sličice" nerijetko upotpunjene tekstovima ove umjetnice koje se nižu na ovom njezinom "Horizontu sjećanja", kako je Dražić Selmani nazvala ovu svoju izložbu koja se odvija u sklopu 71. Dubrovačkih ljetnih igara. "Horizontom sjećanja" Ivane Dražić Selmani u atriju palače Sponza započeo je ujedno i izložbeni program ovogodišnjih Igara. Pomoćnik za dramski program Saša Božić otvarajući izložbu rekao je da je ovo za njega jedan od najoriginalnijih postava u Sponzi.
- Ivana je umjetnica koja već godinama djelujući u području minimalizma s iznimnom minucioznošću daje sliku Grada - rekao je Božić.
Ivana Dražić Selmani kaže da je u svom radu dosta svih ovih godina zaokupljena horizontom koji je, kako primjećujemo, i svojevrsni lajt motiv cijele izložbe, provlači se naime u svim radovima.
- Dosta sam okupirana horizontom, zadnjih desetak godina, možda i više. Taj horizont je u Dubrovniku nešto što je nama neminovno i uvjetovano, obilježeni smo svakako njime. Kada sam dobila poziv Ljetnih igara da izlažem htjela sam nastaviti to svoje promišljanje horizonta. Mislila sam da bi bilo lijepo uklopiti se u ovaj ambijent gotičko-renesansne palače. Istovremeno, htjela sam cijeli niz radova nastalih zadnjih desetak godina spojiti u cjelinu na način da je odmah prva asocijacija horizont te predstaviti svoj rad na način da mu se gledatelj približi i kroz šetnju započne kontemplaciju kroz atrij Sponze - objašnjava umjetnica svoju zamisao te dodaje da joj je naročito inspirativan bio baš taj prostor u kojem vlada potpuna tišina dok je iznad arhiv gdje ljudi proučavaju spise i gotovo da se ništa ne čuje.
Rođena 1972. u Zagrebu, Ivana Dražić Selmani osnovnu i srednju školu završila je u Dubrovniku, a slikarstvo diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1997. godine. Danas živi i radi u Dubrovniku i bavi se pedagoškim radom, predaje u Umjetničkoj školi Luke Sorkočevića na Slikarsko-dizajnerskom odjelu.
Ova njezina najnovija izložba u Dubrovniku specifična je jer se ne radi o retrospektivi koja bi obuhvatila konkretne dosadašnje radove umjetnice, već se predstavlja novo djelo, instalacija, sačinjena od njezinih prethodnih radova. "Odgovarajući na zahtjevnost prostora Palače Sponze pred promatrača je postavila svoj horizont sjećanja, a ovaj put to su sjećanja na njene radove, kroz njih i na život, njen ili tuđi. Dražić Selmani preuzima svoj prethodni rad te kroz njega revidira sebe”, kaže autor teksta u katalogu Josip Klaić.
- U digitalnom dobu polako iščezava onaj trenutak kada pronađemo nerazvijeni negativ, razvučemo ga pred očima prema svjetlu i nastojimo u nejasnoj slici prepoznati prostor i vrijeme. Jednu takvu traku, svoj negativ, svoj film, umjetnica je razvukla ispred naših očiju - opisuje nadahnuto Klaić.
Postav izložbe navodi na različite asocijacije, a počinje njezinim nagrađivanim ciklusom "Na Dančama", nazvanom po čuvenom i jednom od najstarijih dubrovačkih kupališta. Taj je ciklus, za koji je dobila drugu nagradu T-HT-a i koji je ušao u stalni postav zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, nastao iz knjige njezinih crteža u izdanju Art radionice Lazareti. Ukupno šesnaest crteža dimenzija 3x4 cm u tehnici ugljena na papiru gotovo veličine poštanske marke temelje se na obiteljskim fotografijama i jednom pismu pisanom na pisaćoj mašini Ivaninog djeda bratu u Zagreb. Prema riječima umjetnice "Na Dančama" je rad koji "povezuje u jedno prošlo, sadašnje i buduće vrijeme".
Fotografije iz obiteljskih albuma nastale su uglavnom sredinom prošlog stoljeća, a neke i ranije 20-ih i 30-ih, na Dančama, "tom prekrasnom mjestu na kojemu, skokom u more nestaju sve tegobe, muke i teškoće života”, reći će Dražić Selmani.
- Danče su jedno od najpoznatijih kupališta u Dubrovniku i do danas se tu ništa nije promijenilo. Svaka je stijena ista - priča Dražić Selmani dok pokazuje radove na kojima su članovi njezine obitelji, njezina baka kao mlada pa zatim kad je bila starija, zatim njezina djeca...
"Cijela obitelj se oduvijek kupala na Dančama i danas se svi tu kupamo, moja obitelj, ali i naši prijatelji". Iz djedovog pak pisma koje je dio tog rada i u postavu je izložbe samo formatom prilagođeno instalaciji, iščitava se pak, tumači umjetnica, iako je rat u jeku, taj jedan lijepi osjećaj odlaska na Danče, ležernost i starinski način ophođenja koji je danas potpuno nestao. U pismu datiranom "23. jula 1941. godine", među ostalim djed piše: "Istina grehota je da se nemožeš kupat u moru, ma i to se dade nadomjestiti vodom i lijepim društvom, a tim slagje će ti biti kad budeš mogao na malo dulje vremena doći(...)
Članovi moje poštovane familje, svi su od zdravlja dobro, crni ko mali arapi, Dubica po malo i pliva, a Pero razbijalo opravdava još vazda taj nadimak, bjestima ko kakav balunjer, a dere se ko vodenjak kad ga se u more odnese, a netom je na dvoru, opet hoće u more. Poslat ću ti od njih dvojice, prigodno jednu fotografiju, koju smo prije par dana na kupanju učinili".
Na izložbi je reproduciran i rad "Virgo Intacta", neonski natpis ispisan njezinim vlastitim rukopisom koji još uvijek postoji na ljetnom kinu Slavica na Boninovu, a bio je dio izložbe "Užasi zavičaja". "To je jedino mjesto u gradu gdje je potpuno otvoreni horizont. Postoje mjesta koja sama po sebi posjeduju djevičansku, rekli bismo 'partenu' ljepotu. To su mjesta pogleda na horizont, nedodirljivu liniju razdvajanja, razgraničenja i spajanja. Takvo je i ovo mjesto na taraci Ljetnog kina Slavica na Boninovu s kojeg tijekom dana promatramo nedostižnu liniju koja spaja nebo i more, a noću, pak zvjezdano nebo, obasjani srebrnom mjesečevom kuglom, donosi Jutarnji.
Ovo je mjesto uvijek isto, bez obzira na vrijeme koje prolazi, djevičanski netaknuto, ljubavno neopipljivo, neopipljivo… Ovaj je rad samo podsjetnik o postojanju takvih točaka koje se neprestano isprepliću u našim blizinama i životima, spajanjima i razdvajanjima. A u odnosu na vrijeme kad su u gradu boravili brojni turisti i kruzeri, to je bilo mjesto koje je nudilo mir”, kaže umjetnica dok prolazimo postavom u kojem slijede fotografije Ane Opalić koja je dokumentirala njezinu izložbu u Ateljeima Žitnjak prije dvije godine, a gdje je crtala kroz cijeli prostor indigo papirom i olovkom također plavu liniju horizonta.
"Horizont sjećanja" završava ciklusom "Jedno kratko putovanje" koji ima zanimljivu priču o nastanku.
"Jednog zimskog jutra sjela sam na Postiru, brod koji svakodnevno plovi za Elafite i indigo papirom radila minijature. U plovidbi do Šipana i nazad na brodu sam uzimala uzorke s oplate, ograde, konopa... Ima sve skupa pedeset otisaka. Nejasni su prizori, ali može se iščitati pejzaž, figura, svatko može pronaći neki motiv, neku asocijaciju. Cijeli taj ritual putovanja oduvijek me oduševljava".