Povjesničar umjetnosti i arheolog Ivan Viđen održao je u organizaciji Dubrovačkih muzeja predavanje povodom 250. obljetnice smrti trgovca i diplomata Trajana Lalića. Okupljene je pozdravio voditelj Kulturno-povijesnog muzeja Dubrovačkih muzeja Dino Lokas koji je rekao kako je Laliću podignuta spomen-ploča u Dvoru, ali i da Viđen već dugo surađuje s Dubrovačkim muzejima.
Kazao je Viđen na početku kako je Lalić preminuo vjerojatno 3. ožujka 1773 u Veneciji. Spomen-ploča Laliću nalazi se u ugaonom uredu Dvora. Iako se često govori kako Republika nije rado odavala počasti i priznanja svojim građanima, očito nije tako. Primjerice, podsjetio je Viđen kako se u središtu Grada nalazi spomen ploča podignuta pučaninu još za vrijeme njegova života – i to za fra Paska Baletina koji je popravio gradski sat 1781. Ploču je podignula upravo Dubrovačka Republika i nalazi se na gradskom zvoniku.
Lalić nije nepoznat u literaturi koja se bavi poviješću dubrovačke diplomacije, ali spominje se u svega nekoliko rečenica. Svi spomeni o Laliću dolaze iz jednog izvora – teksta Antuna Vučetića. Riječ je o kratkom tekstu napisanom 1912. koji ima svega šest ili sedam stranica, a Vučetića je na pisanje ponukala upravo ploča u Dvoru jer je cijeli svoj život proveo istražujući u arhivu. Kad je formalno osnovan dubrovački Arhiv, postao je njegovim prvim ravnateljem. Njegovi prvi koncepti teksta o Laliću sežu već s početka 20. stoljeća. Dao je Vučetić u tekstu sedam ili osam izvora, arhivskih dokumenata o Lalićevom životu.
Dubrovnik se u 18. stoljeću uveliko oporavio od potresa, vrijeme je to obilježeno ponovnom izgradnjom Katedrale, Parčeve crkve, skala od Jezuita i mnogim drugim zgradama... Lalić potječe iz obitelji koja je rodom bila s Lopuda, a Lalići inače potječu iz jednog bosanskog roda koji je udomaćen u Dubrovniku u 15. stoljeću. Bila je to antuninska obitelji, a dio Lalićeve rodbine trgovala je u Beogradu, članovi obitelji su kroz desetljeća ulagali kapital u pomorstvo, trgovali su i tako su se dizali na društvenoj ljestvici. Njegov otac je bio činovnik Carinarnice, a Lalić je imao tri brata, najstariji Frano bio je pjesnik koji nije imao veliki utjecaj na kulturu svoga doba i umro je relativno mlad. Njegov mlađi brat Kristo zajedno je s Lalićem živio u Veneciji početkom 18. stoljeća, a obojica su vodili obiteljske poslove.
U to vrijeme kulturni i trgovinski tokovi prolazili su manje-više bez problema. Dubrovčani su u Veneciji imali nekoliko diplomatskih predstavnika u različitim rangovima, a Lalić je bio formalni i neformalni zastupnik Republike kroz 50 godina. Skoro da nema hrvatskog diplomate s tako dugim stažem u hrvatskoj diplomaciji, a ona je zabilježena od 1727. sve do Lalićeve smrti 1773. Te 1727. Lalić je bio udovac te u drugom braku s pripadnicom obitelji Zuzorić s kojom je imao dva sina.
Vučetić je očito pripremao veliku knjigu o Laliću koja nije napisana, a mali članak zapravo je skica te nikad napisane knjige.
Dubrovačkog trgovca i diplomatu na ploči oslovljavaju plemićkom titulom, a to dolazi iz događaja koji se zbio 1717. Naime, Dubrovčani su vrlo često bili i u službi tuđih kompanija, kao posrednici ili savjetnici, a tako su Kristo i Trajan Lalić 1717. dobili plemstvo Svetog Rimskog Carstva i to od cara Karla VI., oca Marije Terezije. Lalić je bio izuzetno okretan na području Kvarnera i Trsta, pomogao je Habsburgovcima pa su Lalići stekli plemićku titulu.
Lalić je bio čovjek s vrlo dobrim vezama, kao i svaki dubrovački trgovac i diplomat. Bio je vrlo spretan i govorio je nekoliko jezika. No, njegov najveći diplomatski uspjeh dogodio se 1736. kad je mletačka vlada izdala nove tarife za Jadran. Dubrovčani su se odmah ‘digli na zadnje noge‘, nisu znali što se to priprema, zavlada je nervoza, a Lalić je isposlovao da se Republika stavi u povoljniji razred tarifa, uspio je to, što pregovorima, što poklonima.
Godine 1763. Dubrovačka Republika nalazila se u prehrambenoj krizi. Godinu prije bila je slaba ljetina, ne samo na Jadranu, nego na velikom dijelu Mediterana, a istovremeno se dogodila i velika bankovna kriza. Jedna britanska banka pošla je stečaj i za sobom povukla druge, te godine dogodila se zapravo prva suvremena bankarska kriza, deset je britanskih banaka pošlo u stečaj. Britanske banke su investirale u Istočnoindijsku kompaniju, ulagali su u Nizozemskoj, pogođeni su bili i drugi dijelovi Europe, a situacija na jugu bila je dodatno pogoršana zbog slabe ljetine... Već u siječnju 1763. Mljećani su pisali da je ljetina slaba i da prijeti glad, a dubrovačka vlada poslala je Lalića da pokuša nabaviti žito u Veneciji, što je bila komplicirana zadaća. Mletačka Republika je bila zabranila izvoz žita sa svoga teritorija. Ne samo da je vladao manjak žita, nego i sočiva općenito.
Republika je Lalića molila da takoreći napravi nešto nemoguće i da spasi Republiku od gladi! Lalić je pokušao to napraviti, došao je pred dužda, pred činovnike, utjecajne članove vijeća, ali dobio je negativan odgovor. Jer, ako se Dubrovčanima napravi usluga, smatralo se da bi to bio presedan, a politički i gospodarski presedani ne rade se tako lako. I druge države su od Mlečana htjele kupiti hranu. U ožujku 1763. Lalić uspijeva i prva pošiljka žita stigla je u Dubrovnik, jedna je podijeljena na Mljetu, druga na Pelješcu, Slanome... U tih godinu dana uvezeno je 892 tone žita! Lalić se sa sinom Petrom-Franom maksimalno trudio i zapravo su 17 dana, iz dana u dan, dolazili u duždevu palaču, ujutro i popodne, tražeći da se Dubrovčanima proda žito! I nakon 17 dana, dobili su prvu isporuku!
Istog trenutka, Osmanlije s područja Albanije također su tražili da im se proda žito, tražili su i neki uglednici s područja Dalmacije, bio je to veliki problem, a Lalić je to sve uspio izgladiti. Upotrijebio je određene poklone činovnicima, poklone u obliku vrijednog posuđa, pladnjeva... Bio je to veliki diplomatski uspjeh, a uz to je išao još jedan. Lalić je nakon 30 godina čekanja dočekao da se u dokumentima gdje je pisalo odobrenje za izvoz žita, Dubrovačka Republika bude oslovljena kao Dubrovačka Republika jer je Mletačka Republika uporno odbijala u službenim diplomatskim spisima Dubrovačku Republiku nazivati Republikom, vazda su o njoj pisali kao o komuni, gradu, općini...
Mlečani su to odbijali otkako se Dubrovačka Republika odvojila od Mletačke Republike u 14 stoljeću. Već 1731. Lalić je pisao dubrovačkoj vladi da treba inzistirati na tome da Mletačka Republika Dubrovačku Republiku tako i oslovljava, što je doživio nakon više od tri desetljeća. To se kasnije nekad podmetnulo, još se pisalo ‘Općina Dubrovnik‘, ali Lalićeva intervencija itekako je važna. Njegova služba je bila predana, veliki su to doprinosi za dubrovačku trgovinu i politiku. Do smrti je bio u aktivnoj službi, umro je Veneciji, pokopan je u obiteljskoj grobnici u franjevačkoj crkvi San Francesco della Vigna u tom gradu. On i njegov brat imali su u Veneciji trgovački tvrtku, imali su i jako puno nekretnina u Dubrovniku. Tako je Vučetić našao oporuku Lalićeva brata Krista koja svjedoči o velikom materijalnom bogatstvu, a oporuka Trajana Lalića, nažalost, nikad nije pronađena.
Lalić se kao dubrovački agenti bavio i konzularnim poslovima, imao je ovlaštenja konzula, izdavao je konzularne isprave dubrovačkim brodovima i putnicima, bio je moljen za savjet i za pomoć u vezi važnih projekata Dubrovačke Republike, a takav jedan primjer je bočni oltar sv. Ivana Nepomuka u Katedrali. Lalić je bio zamoljen da u Veneciji nađe majstore koji će korigirati projekt oltara, izvorni nacrt, a oltar je kasnije i korigiran. Drugi primjer Lalićeve uključenosti nalazi se u Zbornoj crkvi sv. Vlaha: u sakristiji crkve nalazi se slika sv. Emigidija koja je za 220 mletačkih cekina kupljena u Veneciji. Malo je poznato kako je sveti Emigidije 1753. izabran za suzaštitnika Dubrovnika, zaštitnik je od potresa, središte njegova štovanja upravo je Crkva sv. Vlaha, jedno od zvona crkve posvećeno je ovom svecu, a Lalić je zamoljen da naruči i kupi sliku u Veneciji.
Njegov brat Kristo također je posredovao u sličnim projektima, pomagao je u nabavci umjetnina u Veneciji, cijela obitelj je bila uključena u to. Godine 1764. Lalić je, još za života, dobio spomen-ploču, a njegov sin Franjo dobio je zlatni mač – sve je to bila zasluga za spašavanje Dubrovnika tijekom prehrambene krize. Nakon toga je Dubrovačka Republika još dva puta imala slične, dramatične prehrambene krize, posljednji put 1800.
- Tako zanimljiv čovjek je, usprkos spominjanjima, prošao ispod radara naše historiografije. Očito su neke druge teme bile zanimljivije i bitnije. Jedan je to uzoran primjer jednog vanserijskog čovjeka, jednog požrtvovnog domoljuba 18. stoljeća u Dubrovniku koji čeka svog istraživača, zaključio je Viđen.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....