"Metlom iz vlastite radione, ali i doma, počistit ću Galeriju Flora. Koristeći metlu i vodu od čišćenja u koju ću po potrebi dodati malo crne akrilne boje, na crtaćem papiru formata 150x200 cm ispisat ću: ”RAD”. Sam čin rada ću foto i video dokumentirati. Kada se osuši “RAD” ću postaviti na zid galerije Flora. Uz njega ću ostaviti i alat: metlu i kantu s vodom od čišćenja.
Ovom performativnom gestom koju ću izvesti 8. ožujka 2024. na Međunarodni dan žena, kada se afirmiraju ekonomska, politička i društvena dostignuća žena i zagovaraju ostvarivanja pune ravnopravnosti u svim segmentima društva, osvrćem se na poziciju žene i umjetnice u društvu u kojem se još uvijek kućni, obiteljski i umjetnički rad često ne percipiraju niti vrednuju kao rad. Metlu koristim kao alat i medij kojem ponovno izvrćem funkciju; od tradicionalno kućanskog “ženskog” alata, prvo sam metlicu pretvorila u brodicu kao odgovor na provokaciju jednog meštra, koji mi je od svih alata u ruke dao - jedino metlu, odnosno sagradila sam, i još uvijek gradim, cijelu flotu brodica u čast ženama koje su unatoč predrasudama i zabranama plovile morima, gradile brodove i istraživale morski svijet., Ovoga puta ponovno koristim metlu pretvarajući ju u kist, umjetnički alat, kojim ispisujem RAD. Položaj umjetnica višestruko je nevidljiv: kućni se rad pripisuje ženskom radu, povijesno se smatrajući ne-radom, odnosno društveno nevidljivim radom, što podrazumijeva rodnu nejednakost, a analogno tome se može razmatrati i umjetnički rad gdje je "nevidljivi rad" shvaćen kao osobna potreba, aspiracija i pripisan je ženskoj osobnosti. Tim slijedom, pozicija žena i umjetnica je istovremeno prostor kreiranja vrijednosti i ekonomske eksploatacije.* (Umjetnost je žena - Josipa Bubaš) Kad se pomnoži ženski kućni nevidljivi rad, i ženski umjetnički nevidljivi rad s nevidljivošću žena kroz povijest, dobijemo nezavidnu društvenu poziciju, koju umjetničkim činom izvrćem ispisujem-iscrtavam- podcrtavam-radim > rad, postavljajući tj. odgovarajući na retoričko pitanje: je li kućanski rad, je li umjetnički rad: rad ili ne-rad tj. radi li ona ?
Matea Šabić Sabljić, rođena 1982.g u Splitu, odrasla u Trogiru. Diplomirala na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, pri Odsjeku za animirani film i nove medije. Živi u Zagrebu, ponekad i u Dubrovniku. Članica HDLU Dubrovnik. Izlagala na brojnim izložbama, samostalnim i skupnim, u zemlji i inozemstvu. "Kroz svoj umjetnički rad često interveniram u javne prostore, želeći djelovati u i kroz grad, ”ispisivati grad”, koristiti ga kao medij, kao mjesto (slučajnih) susreta, dijaloga, interakcije umjetnosti i svakodnevice sa svrhom da pokušam uspostaviti, ispitati ili isprobati komunikaciju kroz poetsku gestu medijskih transformacija i jezičnih kodova, eksperiment ka otvaranju prema svijetu koji dijelim s drugima, kao “čežnju za (estetiziranim) dijalogom". Povodim se poetskim, ekološkim, interaktivnim, estetskim, socijalno osviještenim, socijalno angažiranim, samoodrživim, i “sam svoj majstor” principima. Istražujem prostore i granice između prirode, umjetnosti i robe. Duži niz godina istražujem poziciju žene u po-morskom svijetu. Od 2018.te g/radim flotu BRODI/ONA u svom studiju RADI/ONA na tankoj liniji umjetničkog i praktičnog, kreiram tj. g/radim funkcionalnu umjetničku instalaciju, flotu posvećenu po-morskim junakinjama koja osim što se pita “ima li mjesta za žene u svijetu pomorstva?", umjetničkom gestom, odlukom, organizacijom i radom: svojim rukama, g/radi "paralelni svijet-vijest-povijest”, redefinirani svijet-pomorstva. Također, svojim umjetničkim radom propitujem sam pojam rada, posebice nevidljivog rada žena i umjetnica."