Razgovor s Petritom Çekuom vođen je u baletnoj dvorani Umjetničke škole Luke Sorkočevića. Hodajući do popularne „jedinice“, naš se sugovornik upoznao sa stablom ljute naranče. „Ljuta naranča? Kakav je okus?“ Detalje o marmeladi, cvijetu i mirisu doznao je dok smo sjedili oko klavira i pili kafu koju nam je s veseljem, kao pravi domaćin, spravio Ivica Lenert.
Je li Državno natjecanje učenika i studenata glazbe i plesa 2003. bio Vaš prvi susret s Dubrovnikom?
Da, moj prvi dolazak u Dubrovnik! A upravo gdje sad sjedim bio je moj prvi nastup na natjecanju u životu. I ujedno prvi uspjeh i prvo sviranje pred profesionalnom publikom i profesionalnim žirijem. Taj moment je nezaboravan. Svirao sam i u Kazalištu na završnom koncertu natjecatelja.
Tad ste ovdje bili kao učenik, a danas kao pedagog. Koliko je važan prostor u kojem podučavate glazbu? Postane li soba zatvoreni svijet? Je li svejedno gledate li Minčetu kao mi sada ili betonski zid?
Lijep i zanimljiv prostor potiče osjećaje i razmišljanja, inspiraciju. I stvara duhovno stanje koje rezultira boljim radom. Evo primjera: ja ne mogu raditi ako je nered u sobi. Mora biti sklad. Ovdje je stari i promišljeni sklad. Nema boljeg prostora od ove muzičke škole.
Radionica u Glazbenoj školi
U Školi ste održali majstorsku radionicu, koliko je bilo polaznika?
U zadnji trenutak se razboljela jedna polaznica pa ih je bilo pet. To su meni poznati studenti sa zagrebačke Akademije i jedna srednjoškolka iz Slovenije. Nije bilo puno prijavljenih s obzirom na koronu. Želio sam uključiti i dubrovačke učenike pa sam s njih troje održao po jedan sat, s ostalima svaki dan po sat. Standard u Hrvatskoj, u odnosu na svijet, jako je dobar. Imamo dobre i teoretske predmete i opće znanje. Dobru edukaciju u sferi glazbe.
Što o učeniku možete zaključiti nakon prvog sviranja?
Vidio sam iskusnije pedagoge koji u prvih pet minuta mogu puno toga zaključiti. Meni treba duže vremena, ali najviše doznam nakon rada s njima. Onoliko koliko je važna razina sviranja u prvom trenutku, jednako mi je važna reakcija na nove informacije i upute. Na početku im rečem da je pedagog glavni vođa, da moraju imati Mister Miyagija. A ako trajno zapamte makar jednu njegovu informaciju, to je dobro. Ja se nakon deset, petnaest godina sjećam nekih savjeta. Glazba je poput sporta, sekunde i mali detalji mijenjaju sve. Moramo se boriti za svaku informaciju, svaki dio kvalitete. A potrebno je ići i na koncerte, slušati druge.
Što učiniti ako osjetite limit kod učenika?
Govorit ću iz svog primjera. Nekoliko sam puta došao do nekog svog platoa zato što me život naveo na to. Ali, uspio sam ga prijeći i mislim da svatko to može. Vjerujem da ljudi koji se bave glazbom i koji su upisali akademiju imaju dovoljno talenta i da snagom volje mogu utjecati na granicu.
Koliko je važna intelektualna širina glazbenika?
Klasični glazbenici moraju imati široki spektar i nije dovoljno da je izvedba samo emotivna. Ili samo spontana ili intuitivna. Mora imati jaku intelektualnu stranu i jasnu strukturu. I to nije opcionalno, to je obaveza.
Kao da ste opisali Lovru Marušića koji je svirao prošli tjedan?
Obožavam ga! Sjajan je.
Što ako je učenik toliko dobar da ga nemate više što naučiti?
Mislim da se to ne može dogoditi jer znam kako nadograditi nešto što je već dobro. Bilo koja izvedba je podložna boljitku. Glazba je takva, ne vjerujem u savršenstvo izvedbe.
Radovanu Vlatkoviću je na trećoj godini prof. Detiček sugerirao da diplomira jer ga nema više čemu naučiti!
Ali pazite, to je Radovan Vlatković, jedan od najboljih glazbenika na svijetu. I to je rijedak primjer. Volio bi da mi se to dogodi. I može jer ima sjajnih mladih glazbenika.
Prvi nastup u Sponzi
Prvi put nakon natjecanja ste 2006. došli na Igre u Sponzu, nažalost u ponoć.
Ha,ha, meni je to bilo super jer sam noćni tip.
Ali ponoćne serenade imaju mali broj publike i buka je sa Straduna. Kakav Vam je Knežev dvor?
Predivan! Za nastup u Dvoru imam posebno emocionalno stanje, neku drugu vrstu onoga što zovemo trema. Gitara u Dvoru dobiva krila.
U Dvoru ste svirali s gitaristima ali i čelistima, Monikom Leskovar i Lukom Šulićem. Kakav je spoj tih instrumenta?
Kultan zbog Valtera Dešpalja. On je izgradio taj repertoar. Dešpalj ima veliku emotivnu povezanost jer mu je otac Šime svirao gitaru. I on je svirao s mnogim gitaristima, prva snimka mu je '75 s Petrinjakom. To je kombinacija instrumenata u kojoj se mora napraviti kompromis - ja moram svirati barem dvije dinamike jače nego piše a čelo se mora stišati. Zato je to vrlo suptilan duo. Instrumenti su otprilike u istom dijapazonu pa se note natječu u istim frekvencijama. Veliko je zadovoljstvo i repertoar je sjajan.
Valtera Dešpalja Dubrovnik pamti i kao odličnog glazbenog ravnatelja Igara. Što mislite o običaju da se izvođači obraćaju publici?
Meni to čak i smeta. Možda ako ne postoji program s informacijama o djelima ili ako sviram u jako maloj dvorani... I ako sviram u Americi. Sjetio sam se Alabame i malog mjesta s neupućenom publikom kojoj sam morao objašnjavati program.
U Gradu imamo izraz „amerikanada“. Koncert se pomalo pretvori u šou.
Super! Amerikanada! A još je jedan problem - akustika. Ja nikad ne razumijem što se govori.
Društvo gitarista
Gitaristi se druže i na podiju i izvan njega.
Mi smo škvadra, posebno društvo (smijeh). Gitara ima dugu povijest ali je marginalizirana tako da gitaristi imaju svoj svijet, svoje festivale. Rijetko nas zovu na velike festivale, Dubrovnik je iznimka. I to mi je velika čast.
S kim se družite od dubrovačkih glazbenika?
S Marojem Brčićem. On mi je jedan od najdražih gitarista i ljudi uopće.
Vaš posljednji nastup bio je s Orkestrom na festivalu Dubrovnik u pozno ljeto i prekinula ga je kiša. Znate li da nemamo koncertnu dvoranu?
To je strašno nelogično i nerazumljivo. Mislim da ljudi koji odlučuju ne shvaćaju koliko je važan ovaj grad kulture i to na svjetskoj razini. A da nije prestala kiša, ne bi odsvirao treći stavak! To mi se nikad nije dogodilo - da nakon petnaest minuta nastavim sa skladbom.
Program po mjeri Dvora
Je li program za Vaš prvi recital na Igrama 23.kolovoza smišljen baš za Grad?
Da, za Knežev dvor. U prvom dijelu su nove Dešpaljeve obrade Bacha, Mozarta i Beethovena. Kao hommage Goranu Listešu sviram njegovu zadnju skladbu koju sam praizveo neposredno prije njegove smrti, Hommage à Marko Ruždjak. Barriosovu Katedralu sam zadnji put svirao 2007.godine. Mislim da sam je svirao i onda u Sponzi, nisam uspio naći taj podatak u arhivi Igara. Katedrala će u Dvoru sjajno zvoniti. I za kraj prvi put Suitu Ville Lobosa.
Uistinu ste izgradili respektabilnu karijeru. Na koji način ste se prilagodili razdoblju korone?
Shvatio sam da moram usporiti. Nakon osvojenog natjecanja Pittaluga u Italiji, preko noći sam dobio pozive diljem svijeta. I od 2008.godine to nije prestalo. A to ima veliku cijenu i u fizičkom i u umjetničkom smislu. Volio bih više koncerata zaredom a onda veću pauzu, ne stalno dva - tri tjedno. Karijera ide bolje nego sam planirao, shvaćam je kao dar. Zahvalan sam jer me publika cijeni. Ima sjajnih izvođača koji ne dobivaju odgovarajuću reakciju! A moram Vam reći da kad čujem nekoga tko zaista kontrolira frazu i cijeli stavak sonate, bude potpuno jasan, promislim „to bih htio, ovo je bolje od mene“. I malo sam ljubomoran. I zaželim biti još bolji muzičar.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....