StoryEditorOCM
KulturaPISMA IZ NEKOG PROŠLOG VREMENA: JUGOSLAVIJA - SOVJETSKI SAVEZ

DR. ANTUN CAR Larisa i ja bili smo drugovi, mi danas često pejorativno govorimo o pojmu drugova i drugarstva, ali to ima jednu sjajnu kvalitetu

Piše Bruno Lucić/SD
9. ožujka 2019. - 20:22

Želim ti sve naj, najbolje u životu, a najvažnije – zdravlje i vedro, vedro nebo nad glavom, napisala je Larisa Tončiju povodom Praznika rada 1970. Punim imenom Larisa Ivanovna Lavrenko, djevojčica iz Sovjetskog Saveza, pisala je dubrovačkom kardiologu, tada dječaku Antunu Caru. Skupio je liječnik pisma u razdoblja 1967. do 1970. te ih ukoričio, a rezultat je knjiga u formatu pošiljke. Urednice knjige su Stanislava Aras i Srdjana Cvijetić, predgovor je napisala Ivana Dražić Selmani, grafičko oblikovanje potpisuju Orsat Franković i studio „Flomaster“ dok je s ruskog pisma prevela Marica Matuško.

- U osnovnoj smo školi dobili adrese i ja sam tada imao negdje devet godina, a koliko smo shvatili iz pisama Larisa je imala 5-6 godina više od mene i tako je krenula ta korespondencija. Zanimljivo je što je moja starija sestra bila među generacijama koje su jedino mogle učiti ruski, a ja sam bio generacija koja je već mogla birati druge jezike te sam izabrao engleski tako da kad bih pisao i dobivao pisma, to bi mi obično moja starija sestra prevodila koja i danas govori ruski, priča dr. Car.

Visocki i njegova pjesma o drugarstvu

Na predstavljanju u Art radionici Lazareti vladala je vrlo intimna atmosfera prožeta ruskim duhom, a na kraju su okupljeni mogli čuti snimka „Pjesme o drugu“ Vladimira Visockog u izvedbi dr. Cara i njegovog prijatelja Nikše Selmanija.

- Sjajna je to pjesma koja govori o tome kako ćeš prepoznati druga, nekoga koga ćeš slikovito rečeno odvesti u planinu i ako je on spreman s tobom ići na sve te snježne goleti, spreman riskirati život i slično, to je prijatelj, to je drug. Mi često pejorativno govorimo o pojmu drugova i drugarstva, ali to ima jednu sjajnu kvalitetu. Larisa se bavila Visockim koji je u SSSR-u smatran disidentom, ali mu je taj isti SSSR dozvoljavao da napušta i vraća u državu jer je imao svoju najveću ljubav, francusku glumicu Marinu Vlady. Kad se pojavio film ”Bijele noći” s Mihailom Barišnjikovim i Helen Mirren bio sam impresioniran pjesmom na koju je plesao Barišnjikov. Tražio sam naslov i ispalo je da je to pjesma „Konji“ od Visockoga koja govori o jednom suprotstavljanju učmalome, uobičajenome… Pjesma me toliko oduševila da sam se odmah sjetio da mi je Larisa negdje spomenula Visockog i to je možda bio prvi moment koji je inicirao da se ja vratim tim pismima, otkriva kardiolog te odgovara na pitanje je li na Larisu gledao kao na „drugaricu“:

- Ako gledamo taj pojam kroz politički sustav, sigurno je da s devet godina to nisam mogao povezati. Međutim, sigurno sam je smatrao drugaricom jer je ona mene smatrala drugom, sve je to u duhu toga vremena. To jest došlo iz političkog sustava, ali mi nismo akteri političkog sustava, bili smo sasvim neopterećeni, bili smo nevina djeca koja se dopisuju. Kao netko tko je bio stariji od mene i tko je dolazio iz zemlje u kojoj su ipak bili drugi kriteriji, mislim da je ipak morala paziti što piše. S druge strane, kad čitam te njezine opise, vidim koliko su oni obilježavali sve te važne događaje i obljetnice, počevši od Praznika rada do obilaska Lenjinovog spomenika. Vrlo nježno je to unutra prisutno, a puno više su govorile fotografije. Na primjer, to doba – bila je 1967., 1968. bilo je doba obilježavanja 50 godina od Oktobarske revolucije i puno je fotografija s oznakom te polustoljetne obljetnice, a sada je nedavno bila stota obljetnica, objašnjava dr. Car.

Većina pisama dr. Caru je stigla na splitsku, a neka su došla na dubrovačku adresu jer je u Dubrovniku živjela njegova baka. Dok je živio u Splitu družio se s djecom sovjetskih brodograditelja koji su radili u Brodosplitu jer su se u to vrijeme brodovi isporučivali Sovjetskom Savezu. U školi su se čitali Gorki, Dostojevski, Tolstoj, a još je kao liječnik impresioniran opisom tuberkuloze u „Zločinu i kazni“. Kasnije se dr. Car intenzivno bavio poezijom, bio najbolji recitator u Jugoslaviji, a radio je i večer poezije s nezaboravnim Momčilom Popadićem posvećenu Sergeju Jesenjinu i to u spaljenom foyeru HNK Split koji je stradao u požaru. Izveo je tada jednu od najljepših Jesenjinovih pjesama - ”Pjesma majci”. Nikada nije bio u Rusij, ali je oduševljen ruskim narodom, kulturom i tradicijom.

Larisa je za svoje godine bila na visokom intelektualnom nivou, a stalno ga je zapitkivala za ocjene pišući kako je dobivala četvrtice i petice.

- Očito je bila vrlo ambiciozna i ona se spremala upisati na fakultet. Ono što nikada nisam razumio, a nisam se time ni bavio, na koji su oni način u to doba bili organizirani u školstvu?! Kad sam sad čitao ta pisma, bilo me je iznenadilo kad bi ona recimo napisala da je deseti razred što je bilo sasvim drugačije nego kod nas, uspoređuje dr. Car.

Posebno mu se sviđaju omoti, svaki je lijep i prigodno ukrašen na svoj način.

- Ono što je slatko jest to da su pisma stvarno istinski nevina, slatko je to njezino izrezivanje slika glumaca i kostima, odjeće, ženskih haljina... Sve to skupa bilo je i nevino i naivno, a ta naivnost posebno dirne jer danas živimo u jednom drugom vremenu u kojemu nema puno naivnosti, imam osjećaj da je ona negdje zatomljena već do sedme godine života. S druge strane, kada čitate to vidite da su oni pratili poeziju, gledali vrlo ozbiljne filmove, Larisa primjerice spominje film ”Spartak”, kazuje dr. Car.

Knjiga „Larisina pisma“ prikazuje sve što je stiglo u Jugoslaviju iz SSSR-a, ali što je iz Jugoslavije poslano u SSSR?!

- Slao sam joj sve za što sam mislio da bi njoj bilo zanimljivo, a što bi ona na neki način naglasila u svojim pismima. Nekada je tražila određena imena, točno određene fotografije glumaca sa Zapada i ja bih se potrudio te fotografije naći. To nije bilo jednostavno ni kod nas u to doba. Sjećam se kad sam 1967. došao s praznom limenkom Coca Cole u razred, to je bio show, to je bilo čuđenje! (smijeh) Uglavnom sam joj pokušavao poslati ono što ona mene moli, a sad iz pisama vidim da sam joj udovoljio, njoj se to svidjelo, pokazivala bi to prijateljicama, pa je onda htjela nešto i za prijateljice i tu se vidi kako ona nije bila sebična. Željela je to iskustvo dopisivanja sa mnom podijeliti s prijateljima. Pri tome, nigdje ne vidiš tu neku tugu, ona je cijelo vrijeme zadržala i dostojanstvo i radost i cijelo je vrijeme bila pozitivna, opisuje dr. Car.

Svako pismo vjerojatno je bilo kontrolirano

Razglednice su ukrašene cvijećem, doktoru Caru posebno su drage one s ilustracijama iz dječjih priča poput Pinocchija. Tu su i crno-bijele razglednice s likom Lenjina, Gagarina ili s prikazom Spartakijade.

- Ne sjećam se da sam išta tražio od nje, jedino što je mene zanimalo jest to da mi ona malo više napiše o svojoj školi, ona je, međutim, bila vrlo direktna, doslovno me pitala: ”Čime se bave tvoji roditelji?” Mene na primjer, to uopće nije zanimalo niti mi je to palo na pamet. Koliko je to ona sama željela provjeriti, a koliko je možda neki sustav to provjeravao, to mi ne možemo znati kao što je Nikša rekao: možda nikada i nije bilo Larise?! To govori jako puno o našem viđenju Sovjetskog Saveza tog vremena u kojemu je sve bilo kontrolirano i u kojemu si ti znao ili pretpostavljao da je svako njezino pismo bilo kontrolirano od službe kojoj je to bio zadatak jer ipak je to bila intenzivna prepiska, napominje dr. Car.

Od Larise je dobio dvije fotografije, jednu iz mlađih i jednu iz malo „starijih“ dana.

- Ja sam joj sigurno poslao i moje fotografije jer smo se mi kao djeca puno fotografirali i imali puno fotografija zato što je moj otac bio pomorac i on je vrlo rano donio japanski fotoaparat Yashica zbog čega se moja mlađa sestra Rita i danas bavi fotografijom. Za razliku od starije i mlađe sestre, nisam razvio strast prema tome, prisjeća se kardiolog dodavši kako mu nitko nije uputio toliko želja za radošću, za dobrim, kao djevojčica iz SSSR-a.

Larisi je prije par dana, točnije 5. ožujka, bio rođendan. Postavlja se pitanje je li tražio Larisu koja je prije pedeset godina živjela u malom mjestu Berezinka nedaleko od Odese.

- Svi su se strašno angažirali da je nađu, a ja sam u godinama u kojima nisam siguran treba li baš uvijek naći ono što se traži. Jer, uvijek bi me bilo strah od toga što ću naći – pri tome ne mislim ništa posebno loše, prošlo je pedeset godina, to je jako dugo vrijeme. Sigurno da bi, gledajući fiziološki, Larisa mogla biti živa i ako Bog da zdrava. No, ne mogu reći da sam ovo objavio s ciljem da je nađem, a kad su me nagovorili da ovo objavim moja je želja bila opisati vrijeme u kojemu su pisma nastala. Njena imaginarnost i uvjetna postojanost je mene više zabavljala nego što bi s današnjeg stajališta. Bilo bi u svakom slučaju zgodno kad bi se prepoznala jer su fotografije s imenom i prezimenom objavljene na internetu. Ima puno Larisa sa sličnim prezimenom u Floridi i svugdje u SAD-u, ali osobno vjerujem da je ona tamo gdje je i bila i da se nije puno, značajno pomakla zato što su i oni doživjeli svoju demokraciju jako kasno, kad je ona već u poznim godinama za započeti negdje neki novi život. Uvjeren sam da je ona tamo, je li to Odesa ili neki drugi dio današnje Rusije ili Ukrajine, to je sad pitanje, govori dr. Car.

U jedno je zato sasvim siguran.

- Ona je stalno htjela da ja više pišem, vidjelo se da nju zanima puno toga, ali ja to očito nisam shvatio kao moju osnovnu dužnost. (smijeh) Jasno, u to mi doba nije baš bilo toliko do pisanja, ali me isto negdje isprovociralo. Kasnije sam se počeo baviti poezijom na drugi način i onda valjda više nisam imao energije za ta velika pisma, zaključuje dr. Car ističući u šali kako bi Larisi danas pisao pisma duga – iz Zagore, iz Drniša, razglednice tople s Juga, iz Banata, Bosne, Niša...

Djevojka iz Čehoslovačke
Pored Larise, dr. Car je istovremeno održavao još jednu dopisku.
- Sjetio sam se kasnije da sam se isto tako dopisivao s jednom djevojkom iz Čehoslovačke, ne mogu se sjetiti njezinoga imena, ali mislim da ima još jedno njezino pismo koje je bilo o Visokim Tatrama i onda bi ona meni opisivala dogodovštine sa snijegom, a meni je to bilo jako zanimljivo jer je moja relacija bila Dubrovnik-Split, priča dr. Car.

 

21. studeni 2024 20:13