Hrvatska kulturna scena, svijet književnosti i pjesništva, ostali su bez jednog od svojih prvaka, bez jednog od svojih najboljih i najvrjednijih – akademika Luka Paljetka. Nema djeteta koje nije odraslo uz njegovu zbirku ‘Miševi i mačke naglavačke‘, podjednako su su ga voljeli čitati mlađi i stariji, stihove je posvećivao svima uzrastima... Neprestano je stvarao, uređivao, prevodio... Netko tko je stalno bio uz njega je predsjednik Društva dubrovačkih pisaca, Boris Njavro. Društva je objavilo brojna njegova djela i prijevode...
- Istina i neizbježna sudbina života je da svi čekamo u redu na odlazak, ali kad nas napuste neki posebni, dragi i po svemu veliki ljudi, svi zastanemo u nevjerici. I tuzi za koju je teško naći riječi. Dobri duh svog rodnog Grada, obilježje mu, simbol prepoznatljivosti, zadnji njegov trubadur, istinski vladar pravih riječi koje su nam značile puno, pjesnik, pisac, znalac, istraživač, prevoditelj... sve je to bio gospar Luko Paljetak. Neizostavni dio života svog Dubrovnika. Kojeg je zapisivao i volio svakom svojom riječi. Neizostavni dio hrvatske i svjetske kulture i književnosti. Bio je ponos svih nas koji smo ga poznavali i proveli dio života s njim, istaknuo je Njavro te dodao:
- Poznavati ga, pričati s njim, putovati, slušati ga, čut‘ i upijat‘ svaku mu riječ, svaki savjet, njegov osmijeh koji je značio jako puno. Podrška koju je davao svakome, suradnja svih ovih godina s našim i s njegovim malim, ali jako mu dragim, Društvom dubrovačkih pisaca, sve te knjige koje smo zajedno objavili... Život ide dalje, bez Luka koji je preselio na neki drugi svijet, tamo ga čekaju mnogi znani mu, a mi ostajemo ovdje, i dalje s njim, s njegovim pjesmama uz koje smo ljubili, voljeli, rasli, bili bolji ljudi... S njima i on ostaje s nama, zauvijek. Jer, i sjećanja ostaju zauvijek. I zahvala, za sve što nam je ostavio u spomen! - ističe Njavro.
Blizak s velikim pjesnikom bio je novinar, urednik, pisac i redatelj Davor Mojaš.
- Tužna vijest koja nas je ovih svibanjskih dana zatekla o smrti Luka Paljetka uz svu žalost i tugu u koju smo utonuli i tišinu u kojoj ćemo ga se sjećati, suočila nas je sa, htjeli mi to priznati ili ne, spoznajom da je Lukovim odlaskom Dubrovnik izgubio dio svoje duše. Koliko god je on uporno i kao nitko drugi o njoj pjevao, pisao i u sonete skrivao, u libra stavljao i nama sve ostavljao. Njegov svestrani i bogati književni i svekoliki drugi opus nemjerljiva je vrijednost hrvatske kulture. Osobno sam s Lukom surađivao godinama i kao novinar i urednik ali uvijek s dragim prijateljem s obiljem znanja i svekolikih interesa, pa onda i urednikom i autorom, donoseći mu svoje radove, objavljujući njegove ali i režirajući mu drame u kazalištu. Kada se, kao i ovim tužnim povodom, dogodi da pišem o Luku nekako pišem o Dubrovniku. Paljetak je zaslužio Dubrovnik baš kao što je Dubrovnik, čini se, odvazda zaslužio Luka Paljetka. Obostrano se ćuteći i uvlačeći nas u tu obostranu empatiju obogaćujući nas. Luko je naprosto dio moga ali i našeg nezaborava na koji smo mu zahvalni, navodi Mojaš.
Paljetkova predstavljanja je često glazbeno uveličavao i vjerno ga pratio, s njim se družio i njegovao dugo prijateljstvo, skladatelj, šansonijer i profesor glazbene kulture, Darko Matičević.
- Luko Paljetak je za mene bio mnogo toga u životu. U djetinjstvu sam prvi put pročitao "Miševe i mačke naglavačke" ne znajući u tom trenutku da ćemo se jednog dana upoznati i zbližiti na jedan osobit način. Imao sam čast prijateljevati s Lukom Paljetkom i njegovim najboljim prijateljem, Tonkom Maroevićem, dvojicom korifeja hrvatske kulture, gotovo 30-ak godina. Bila su to dva velikana koja su obilježila jedno veliko razdoblje u našoj kulturi. Imao sam čast biti u njihovoj blizini i mnogo što sam naučio s područja umjetnosti uopće, kako s polja književnosti i poezije, kako s područja likovne umjetnosti, zahvaljujem i dugujem Luku i Tonku. S Lukom me vezivala još jedna lijepa spona, a to je da je Luko bio i moj vjenčani kum tako da smo, zapravo, tim kumstvom na neki način još čvršće vezali naš odnos. Imao sam čast uglazbljivati njegovu poeziju, dakle, u formu šansone i predstavljati je dugi niz godina, između ostalog, na međunarodnim festivalima šansone, konkretno, na Međunarodnom festivalu šansone u Zagrebu koji se održavao dugi niz godina, kaže Matičević.
S pjesnikom koji je govorio ‘kako mu je Dubrovnik sve, a on Dubrovniku samo stanovnik‘, Matičević je bio i tijekom posljednjih dana.
- Na samom kraju sam također mogao naučiti iz njegovog odnosa prema životu i prema samoj smrti. Dakle, ostao je vrlo priseban do samog kraja, lucidan na njegov, možemo to reći, prepoznatljiv način. Bio je smiren, dostojanstven, ni u jednom trenutku se nije žalio ni na šta, bio je beskrajno sretan i na jedan način ispunjen jer je bio okružen svojim sinom jedincem, Nikolom, nevjestom Hanom... I sâm sam dolazio iz Splita kad god sam mogao a to je u zadnje vrijeme bilo gotovo svaki tjedan. Bili smo zajedno i na neki način mu je, vjerujem, to pomoglo oko svih tegoba i same patnje. Najviše sam kod njega cijenio prepoznatljivu i, toplinu i beskrajnu osjećajnost. Pristupao je svim ljudima na gotovo isti način, nije pravio razlike... Ako bi prepoznao ljudskost u čovjeku, Luko mu je pristupao kao da ga poznaje godinama, kao da su tako bliski, tu je bio neposredan, vrlo prirodan, dobronamjeran, a mene je fascinirao u onoj izjavi koju je dao Vama, kad je rekao da se ne boji smrti, umiranja, ali da se boji zlih ljudi... A na pitanje zašto se boji zlih ljudi, rekao je da tad i on mora biti zao. Mislim da je to sintagma koja će mi puno značiti u mom daljnjem životu, poručuje Matičević.