Što točno Recep Tayyip Erdogan želi od NATO-a? I još važnije, treba li mu to NATO dati? – pitanje je koje ističe Bloomberg.
Prošlog petka, dok je savez iščekivao formalne zahtjeve za članstvo iz Finske i Švedske, turski predsjednik im je nehajno bacio klipove pod noge rekavši da njegova zemlja "neće pozitivno gledati" na proširenje. Prema pravilima Sjevernoatlantskog saveza, prijave mora odobriti svih 30 članica. Erdogan prijeti ne samo da će staviti veto na proširenje nego i potkopati demonstraciju jedinstva NATO-a suočenog s ruskom agresijom opasno blizu njegovih granica, u Ukrajini, donosi Slobodna Dalmacija.
Objašnjenje turskog predsjednika za ovu opstrukciju jest: skandinavske zemlje apiranti na članstvo skrivaju aktiviste turske kurdske manjine, od kojih neki pripadaju Radničkoj stranci Kurdistana, ili PKK, koju on smatra terorističkom skupinom. "Skandinavske zemlje su poput pansiona za terorističke organizacije", rekao je Erdogan.
Turska se već dugo žali na kurdski aktivizam u sjevernoj Europi. Ankara također smatra da joj članstvo u NATO-u – kao ni Zapad općenito – ne pruža adekvatnu podršku u njezinoj borbi s kurdskim separatistima. Iako su SAD i Europska unija označili PKK kao terorističku organizaciju, oni podržavaju YPG, srodnu kurdsku skupinu koja uglavnom djeluje u Siriji, u njezinoj borbi protiv Islamske države.
Erdoganova sadašnja retorika pomalo začuđuje jer već je nekoliko tjedana poznato da će Helsinki i Stockholm podnijeti zahtjev za ulazak u NATO, ali iz Ankare nije bilo nikakvih opomena. Naprotiv: kad je prije mjesec dana telefonom razgovarao s finskim predsjednikom Saulijem Niinistom, Erdogan je navodno sam pokrenuo to pitanje članstva i rekao da je za. Niinisto je stoga u nedjelju rekao da ga je ovaj turski preokret ostavio "malo zbunjenim".
Na sastanku ministara vanjskih poslova NATO-a u Berlinu toga dana, Erdoganov ministar vanjskih poslova ponovno je minirao konsenzus NATO-a kako bi prenio svoju zabrinutost oko proširenja. “Točnije, predstavnici ove dvije zemlje održavali su sastanke s članovima PKK-a i YPG-a, a Švedska im je također davala oružje”, rekao je Mevlut Cavusoglu novinarima.
Erdoganov je glasnogovornik, međutim, rekao u međuvremenu da to ipak ne znači njihovo definitivno zatvaranje vrata NATO-a Švedskoj i Finskoj te da bi se Tursku moglo uvjeriti da odustane od svojih prigovora. Stoga Švedska, poslušno, šalje izaslanstvo u Ankaru da sazna što je potrebno uraditi da bi se promijenilo Erdoganovo mišljenje. Niinisto je rekao da će prethodno obaviti još jedan telefonski poziv.
Drugi zapadni čelnici vjerojatno će dati svoj prilog naporima za ublažavanje ovih tenzija. Najbolji scenarij iz perspektive NATO-a jest da će turski čelnik biti zadovoljan već samom pozornošću koju će pritom dobiti – on je slab na svjetla reflektora međunarodne javnosti.
Tako da bi neki pro forma izrazi brige oko turske tjeskobe, zajedno s obećanjem Švedske i Finske da će biti na oprezu u pogledu bilo kakve protuturske aktivnosti na njihovom tlu, omogućili Erdoganu da za svoju domaću publiku tvrdi kako je izvukao važne ustupke od Europljana – prognozira Bloomberg kako bi izgledao najoptimističniji ishod.
No, ističu da će Erdogan nedvojbeno htjeti više, uključujući sofisticiranije oružje od svojih partnera u NATO-u i eventualno financijsku pomoć. Ali, zemlje NATO-a koje traže Erdoganov potpis trebale bi tomu prigovarati jer on nije u poziciji da izdrži dugo u ovom natezanju.
Domaća publika ključna je za razumijevanje toga gdje mu je trenutno glava. Ekonomska kriza u Turskoj – a rastuća inflacija i pad lire samo su dva pokazatelja njezine ozbiljnosti – učinila je predsjednika politički ranjivijim nego ikad ranije u njegova gotovo dva desetljeća na čelu države. Ankete nisu ohrabrujuće po njega, moćni radnički sindikati su nemirni, tradicionalne oporbene stranke se okupljaju i pojavljuju se novi suparnici.
S obzirom da je ostalo jedva godinu dana do izbora, Erdoganu su jako potrebne neke pobjede. Progutao je svoj ponos i ostavio po strani svoj dugogodišnji prijezir prema zaljevskim arapskim šeicima u nadi da će tako spasiti tursku ekonomiju. Ali, čak i ako se milijarde dolara njihovih obećanih ulaganja ostvare, proći će godine prije nego što će obični Turci uvidjeti ikakvu dobrobit od toga.
Na široj međunarodnoj sceni, nakon što se godinama suprotstavljao svojim NATO partnerima priklanjajući se "dragom prijatelju" Vladimiru Putinu, Erdogan je zapravo periferna figura u najozbiljnijoj konfrontaciji saveza s Rusijom još od kraja Hladnog rata. (Pokušao je uskočiti u ulogu mirotvorca između Moskve i Kijeva, ali bez uspjeha.)
A uoči izbora iduće godine vjerojatno će poduzeti još neke nepromišljene poteze. Bloomberg predviđa da bi mogao reaktivirati svoje ranije prijetnje da će pokrenuti poplavu izbjeglica u Europu ukoliko EU ne pruži dodatnu potporu Turskoj u njihovom zbrinjavanju.
Svakako, pred turskim partnerima u NATO-u, kao i onima koji mu se žele pridružiti, jest zadržati zajedničku hladnokrvnost u suočavanju s ovakvim Erdoganovim ekscesima – zaključuje Bloomberg.