StoryEditorOCM
Hrvatska i svijetOD JADRANA DO LAŠVE |

ZAVIČAJNI MUZEJ U TRAVNIKU ODSAD ČUVA PREDMETE POZNATOG DUBROVAČKOG KIRURGA U ‘hronike‘ grada vezira i jednog nobelovca upisao se i jedan Rakigjija

Piše Bruno Lucić
12. rujna 2021. - 18:25

Jedan je Rakigjija! - tom su uzrečicom Travničani opisali koliko im je značio 'hećim' odnosno liječnik, primarijus dr. Antun Rakigjija, kirurg koji im je došao s juga. Ovaj Dubrovčanin rodio se na Konalu 1927., diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu 1953. da bi potom kao stažist završio u gradu vezira.

Jedini kirurg u općini

- S obzirom da je dio staža trebalo odraditi u provinciji, a tada je Travnik bio 'debela' provincija, poslan je tamo, započinje priču o svom ocu njegov sin Zvonimir koji je nedavno Zavičajnom muzeju u Travniku darovao očeve osobne predmete vezane za današnje administrativno središte Srednjobosanskog kantona.

image
Darovani predmeti našli su svoje mjesto u Zavičajnom muzeju u Travniku
Privatni album

- Otac je pristao doći u Travnik, zaljubio se u njega i tamošnja uprava bolnice ga je poslala na specijalizaciju u Zagreb od 1955. do 1959., a potom se vratio u Travnik kao mladi specijalist i kao specijalist pokrenuo gradnju nove travničke bolnice. U Travniku je bio do 1966., kad preko jugoslavenskog tima za tehničku pomoću odlazi u Etiopiju i tamo smo bili sedam godina odnosno do 1973. kad se otac vratio u Bosnu kao voditelj odnosno direktor travničke bolnice. Tu je ostao do 1978., tad je prešao u dubrovačku bolnicu. Godine 1993. je pošao u mirovinu, a 2007. je preminuo u 81. godini života, sažima gospar Zvonimir uzbudljivi očev život.

Među predmetima koje je predao travničkom Muzeju je kolekcija bakrenog posuđa (demirlija, mangala, ibrici te raznorazne posude od bakra i mesinga…) dva telefona od bakelita, korespondencije, privatne fotografije, razni dokumenti…

- To je bilo u našem stanu u Travniku i s nama je došlo u Dubrovnik. Kao dijete sam u tome živio. Dva najupečatljivija predmeta su demirlija i mangala gdje se držao žar i na tome se vazda kuhala kafa. Ona ima obrub na koji se stavljaju fildžani u kojima se kafa stalno podgrijava, a demirlija je velika tacna koja se stavlja na sofru odnosno drveni podijum s kojeg se jede. Tu se stavljaju šerpe, to su imali bogatiji, a siromašniji samo sofru. Dao sam i slike narodnih nošnji iz naše kućne kolekcije, razglednice iz 70-ih, 80-ih, jedan prospekt s Vlašića iz 1984. za Olimpijade u Sarajevu, a na Vlašiću su bile skakaonice iz 80-ih. Predao sam i tatinu privatnu zbirku diploma, potvrda, radova, što je njegov rad vezivalo uz Travnik tako da bude jedna cjelina za Muzej u Travniku. Zašto bi to stajalo negdje zatvoreno?! Od toga nema nitko koristi, smatra sugovornik.

image
Božo Radić/Cropix

- Travnik je ocu jednostavno legao, svidjela mu se iskrenost ljudi i otvorenost političara koji nisu iza sebe imali nikakvih skrivenih namjera tako da ga je to i privuklo u Travnik nakon specijalizacije gdje je nastavio karijeru i napredovao. Ustvari, od 6. gimnazije odnosno sadašnje drugog srednjeg on se zaljubio u kirurgiju, otkriva Zvonimir.

Prije nego što je postao upravitelj travničke bolnice, primarijus dr. Rakigjija bio je voditelj kirurško-traumatološkog odjela, utemeljitelj je moderne kirurške prakse i pokretač kirurškog tima.

- Po dolasku u Travnik bio je jedini kirurg u općini u to vrijeme tijekom 60-ih godina. Tad je bio jedan jedini ginekolog i jedan jedini internist. A plućni odjel odnosno sanatorij u Travniku postojao je i ranije, a tu je bio drugi tim liječnika. Bilo je to divno vrijeme, ali ne toliko za mene jer de facto nisam imao oca u to vrijeme, on je bio jako vezan za bolnicu i pacijente, govori Zvonimir ističući da mu je otac usvajao tamošnje navike te upijao bosanske riječi.

Djetinjstvo je i Zvonimiru obilježio grad na Lašvi, najviše će ga pamtiti po dječjim igrama.

Tito mu dao Orden rada

- Godine 1960. krenuo sam u prvi razred tako da sam imao društvo do sedmog razreda, a kad sam bio sedmi razred onda smo pošli u Etiopiju. Moj život je bio vezan na sve strane, ali i na Travnik jer društvo odnosno prijateljstva koja se stvaraju u osnovnoj školi, traju, kaže Zvonimir, danas umirovljenik koji živi sa svojom obitelji u Štikovici, a koji je i prije odlaska u Travnik zbog službene primopredaje predmeta već jednom išao u taj grad kako bi s osam kolega iz školskih klupa s kojima je u kontaktu i preko Facebooka proslavio 60 obljetnicu od upisivanja u prvi razred.

image
Prilikom službene primopredaje s ravnateljicom Zavičajnog muzeja u Travniku Fatimom Maslić
Foto-arhiv Zavičajnog Muzeja u Travniku

- Otac je Travnik zavolio, a Travnik je zavolio njega. Stvorio je toliko toga, ne znam može li danas tko stvoriti više nego što je on, bio je požrtvovan i za posao i za ljude, razumio ih je, znao je s njima razgovarati, nije mu nitko bio problem, nikad nije bio nekome odbojan ili da ga je vratio. Tko je došao, primio ga je, ako nije mogao odmah, onda kasnije, prisjeća se Zvonimir.

Iako se praktički samo rodio Travniku, a djetinjstvo proveo u Višegradu, autor knjige o ćupriji na Drini proslavio je svoju rodni grad.

– Ivo Andrić je jako rijetko bio u Travniku, tata je imao dosta kontakata s predsjednicima u bosanskoj Vladi jer za jednog nekomunistu stvoriti imidž koji je on imao i uspjeti pokrenuti gradnju nove bolnice u Travniku, pored bolnice u Zenici i Jajcu, bilo dosta teško. Kad smo se vratili u Travnik iz Etiopije, travnička bolnica kotirala je skoro kao zenička, a u vrijeme kad je tata došao u Travnik ta je bolnica bila takoreći 'zadnja rupa na svirali', najviše se išlo u Zenicu. Bolnica je bila raspoređena u tri zgrade odnosno četiri s mrtvačnicom. Jedna zgrada je bila kirurški dio s pacijentima koji leže u bolnici, jedna je bila za ginekologiju, a internisti su imali dio i između toga je bila kuhinja, lonci i šerpe su se prenosili po dvorištu gore-dolje tako da je bilo 'veselo', priča Zvonimir koji je znao s obitelji ići po izletištima oko Travnika.

image
Lada i Antun Rakigjija u jugoslavenskoj ambasadi u Etiopiji
Božo Radić/Cropix

Zanimljivo, Zvonimirova majka Lada nekoliko je godina tijekom sedamdesetih bila zaposlenica travničkog Zavičajnog muzeja. Kao vrsni kirurg i nadaren stručnjak primarijus je dobivao razne ponude, a najzanimljivija se dogodila dok je radio u Dubrovniku.

- U Etiopiji je operirao jednog člana engleskog veleposlanstva, taj je čovjek imao tešku saobraćajnu nesreću i tata ga je 'skrpio'. Kad je došao na kontrolu u London oni su tatu zvali da dođe raditi za tu londonsku bolnicu. Dok smo bili u Etiopiji, dosta toga što se kirurški trebalo obrađivati, zvali su ga iz raznoraznih veleposlanstava, a kad je trebalo kirurški obrađivati i neke članove carske obitelji, to je isto radio. Mnogi se pitaju je li bio doktor cara Hailea Selasija?! Car Haile Selasije imao je svoje doktore, a na dvor je bio pozvan samo onaj tko je bio potreban za nešto takvo što se tiče kirurgije. Negdje od 1970. tata je bio možda češće zvan nego netko drugi. Car nikad nije trebao kiruršku obradu! Tito je ocu dao Orden rada III. reda, čini mi se 1962. nakon spašavanja jednog vojnika na Vlašiću koji je na vojnoj vježbi bio propucan kroz glavu i tata ga je uspio spasiti. Četiri-pet dana nije izlazio iz bolnice, nije uopće dolazio kući, bio je kraj njega i potom dobio odlikovanje, prepričava Zvonimir koji je kao sin jedinac putovao s majkom i ocem, a kao sin kirurga je pak odlučio da nikad neće studirati medicinu.

Privrženost Bosni

Došlo je i vrijeme za napuštanje Travnika.

- Travnik je tata gledao napustiti jer je tamo sve više počeo raditi sve drugo osim kirurgije tako da mu je to počelo biti naporno. Tražio je zaposlenje u Dubrovniku, nije ga mogao dobiti pa je radio u Trebinju, a potom su tražili kirurga u gradu. Bile su polemike koga primiti i onda je tata prošao. Jedan glas je prevagnuo jer je imao riješeno stambeno pitanje. Inače smo dosta bili povezani s Dubrovnikom jer su tatina braća i mamina sestra živjeli tamo, pojašnjava Zvonimir.

image
Orden rada III. reda kirurg je dobio početkom šezdesetih
Privatni album

Uskoro je izbio Domovinski rat, rat u Bosni, primarijusa je vuklo u Travnik, ali stanje je bilo nesigurno. No, pozvan je na obilježavanje stogodišnjice travničke bolnice, čak su poslali i auto po njega i to je bio posljednji posjet dubrovačkog kirurga 'travničkoj čaršiji'. Međutim, Zvonimirova privrženost središnjoj Bosni nije prestala. U Travniku je nakon rata prvi put bio sa suprugom i to 2009., ali i 2016. Prilikom posjete ove godine razgovarao je s ravnateljicom Zavičajnog muzeja u Travniku Fatimom Maslić o očevim stvarima. Poznanici i prijatelji čestitali su mu na ovoj rijetkom akviziciji.

Nije sve materijalne uspomene iz Travnika dao tamošnjoj ustanovi, nešto je - kako sam kaže - ostavio i za svoj 'ćeif'! Uskoro opet planira put za Bosnu, a nemalu ulogu u tome igraju i čuveni travnički ćevapi. Naučio je što je pravi ćevap, neke ćevabdžinice u koje je kao mladić zalazio ne rade više one iste ćevape s 'okusom mladosti', ali još zna za neke skrivene kantune.

Dr. Rakigjija se svojom profesionalnošću, predanošću i trudom zauvijek upisao u 'travničke hronike', a njegov sin donacijom zatvorio krug dobročinstava prema ovom gradu ili kako bi se reklo u Bosni: 'osevapio se'!

image
Privatni album
Razdoblje u Etiopiji

Obiteljsku kuću u Štikovici Zvonimirov je otac počeo graditi dok je s obitelji boravio na Crnom kontientu.

- U Etiopiji su stranci imali i ptičjega mlijeka! Tatu je plaćala etiopska vlada, što znači da je bio na dobroj etiopskoj plaći, dok su drugi strani liječnici na plaći država, imali su četiri-pet puta više. Tako da sam ja bio upisan u američkoj školi koja je bila srednje vrijednosti, ne najskuplja, tu su uglavnom bila djeca iz Jugoslavije: većinom iz Srbije, nešto malo Makedonije, Slovenije tako da smo bili miješani, ali smo se dobro slagali. U Etiopiji sam maturirao i kad smo se otamo vratili u Bosnu, u Travniku sam polagao razliku predmeta između jugoslavenske i etiopske škole, to sam polagao za četiri razreda srednje škole jer smo do osmog razreda imali takozvanu ”jugo-školu”. Cijelo ljeto sam učio da bih mogao upisati fakultet u Zagrebu, priča Zvonimir koji se nakon silnih desetljeća opet vratio u Etiopiju.

- Svaki godišnji odmor i tijekom školskog ferija išli smo negdje tako da smo prošli kroz skoro cijelu Etiopiju. Tako sam 2018. odveo suprugu da vidi gdje sam bio, sve smo obišli i čak smo išli na jedno mjesto gdje ja nisam bio tada. Lalibela, vidjeli smo i taj dio, trebamo poći vidjeti još neke dijelove, planiram opet ići, veli Zvonimir. 

24. studeni 2024 21:10