Kip slobode koji u rukama drži srp i čekić, umjesto baklje i table sa zakonima, dok u pozadini vijori američka zastava s crvenim, a ne bijelim zvjezdicama...
Tako bi možda izgledala sekvenca u nekom holivudskom filmu neposredno poslije Drugog svjetskog rata, ali ovakav scenarij ni na filmu, a kamoli u stvarnosti, nije bio moguć jer je ubrzo počela – Druga crvena panika (Second red scare) - piše BBC, a prenosi Slobodna Dalmacija.
To razdoblje zatvaranja, isljeđivanja i uhođenja članova Komunističke partije SAD (KPSAD) i drugih američkih radikalnih ljevičara, obilježio je drugu polovinu 1940-ih i prvu polovinu 1950-ih u Americi, često bacajući u sjenu mnogo važnije političke i ekonomske promjene.
Osim komunista, na udaru su bili i holivudski glumci, vojnici, znanstvenici, političari - svi za koje se sumnjalo da gaje simpatije prema kompartiji ili lijevoj ideologiji.
Na vrhuncu makartizma, političke prakse nazvane po senatoru Josephu "Joeu" McCarthyju, donijet je Zakon o kontroli komunista, kojim je zabranjen KPSAD.
"Izravan američkoj javnosti predstavljen povod je institucionalna borba protiv prodiranja komunizma i komunističkih agenata u američko društvo, a sam zakon je proizvod prethodnih događaja, najmanje od 1945., i zatezanja odnosa SAD-a i Sovjetskog Saveza", kaže povjesničar Nemanja Radonjić, docent Filozofskog fakulteta u Beogradu, za BBC.
Zakon je 24. kolovoza 1954. godine potpisao američki predsjednik Dwight D. Eisenhower.
Šta je prethodilo zabrani i kakva je bila uloga državnog vrha?
Nakon kratkotrajnog savezništva tijekom Drugog svjetskog rata, uslijedilo je razdoblje zategnutih odnosa između kapitalističkog Zapada predvođenog Amerikom i socijalističkog Istoka predvođenog Sovjetskim Savezom.
Dvije ideološki suprotstavljene supersile vodile su Hladni rat izvan bojnog polja. U takvoj atmosferi dogodio se Drugi crveni strah u Americi, razdoblje "antikomunističkog žara koji je prožimao društvo, politiku i kulturu od kasnih 1940-ih do sredine 1950-ih", piše Landon Storrs, profesor povijesti na Sveučilištu Iowa u svom znanstvenom radu.
Prva crvena panika trajala je od 1919., kada je osnovana Komunistička partija SAD-a, do 1920. godine. Tada su, navodi Radonjić, u gradovima na sjeveru SAD-a “u industrijskim bazama, poput Chicaga, radnici ustali i pokušali formirati radničke savjete”, na ideološkom tragu ruske Oktobarske revolucije 1917. godine.
"Taj pokret brzo je slomljen, a u tim događajima nalazimo i uspon onoga što znamo kao FBI", dodaje. Federalni istražni ured (FBI), pod vodstvom Edgara Hoovera, odigrao je iznimno istaknutu ulogu i tijekom Drugog crvenog straha, prikupljajući detaljne podatke o osumnjičenim komunistima.
Osim njih, tada se "lovom na vještice" bave Odbor za neameričke aktivnosti Zastupničkog doma, Stalni pododbor Senata za istrage i Senatski pododbor za domovinsku sigurnost. Na čelu države u razdoblju Drugog crvenog straha bili su američki predsjednici Truman i Eisenhower.
Američki povjesničar Bruce Shulman kaže da su tijekom vladavine Harryja Trumana republikanci, inače demokratski nastrojeni, "doveli u sumnju ne samo rezultate Trumanove administracije, već i njezinu volju da se odupre Sovjetima". Stoga je 1947. američki predsjednik izdao izvršnu naredbu koja je predviđala program lojalnosti za zaposlenike u saveznoj administraciji. “Želeći nadmašiti svoje protivnike, Truman je naredio glavnom državnom odvjetniku da istraži potencijalne sigurnosne propuste, a tisuće Amerikanaca našle su se pod službenim nadzorom zbog potpisivanja peticija podrške ljevičarskim organizacijama, pa čak i građanskim pravima Afroamerikanaca”, objašnjava Shulman, profesor na Sveučilištu Boston, za BBC.
Dodaje da se i sam američki predsjednik bavio "lovom na crvene", te neke članove vlastite stranke označio kao "slabe" prema komunizmu. U razdoblju od 1947. do 1956. više od pet milijuna državnih službenika prošlo je provjere lojalnosti, što je dovelo do otprilike 2700 otkaza i 12.000 otkaza. Deseci tisuća ljudi oslobođeni su optužbi, neki tek nakon višemjesečnih istraga.
Makartizam
Iako je razdoblje Drugog crvenog straha počelo nekoliko godina ranije, od 1950. godine ono je dobilo poznatiji naziv - makartizam, po američkom senatoru Josephu McCarthyju iz redova republikanaca.
Tijekom govora u gradu Wheelingu, u američkoj državi Zapadna Virginija, izjavio je da veliki broj pripadnika KPSAD-a radi u State Departmentu. "Iako ne mogu imenovati sve članove Komunističke partije u State Departmentu i članove špijunskog kruga, ovdje u ruci držim popis s 205 ljudi", rekao je McCarthy, tada senator iz Wisconsina, 9. veljače 1950. članicama Kluba republikanskih žena, mašući tim papirima.
Američki povjesničar Bruce Shulman kaže da je makartizam "izvršio dubok utjecaj" na unutrašnju politiku SAD-a. Unatoč vetu predsjednika Trumana, Kongres je u rujnu 1950. usvojio Zakon o unutrašnjoj sigurnosti, koji je zahtijevao registraciju komunističkih organizacija pri Uredu državnog odvjetnika i uspostavu Odbora za kontrolu subverzivnih aktivnosti. Tijekom 1953. i 1954. McCarthy je vodio i Stalni pododbor za istrage Senata koji je "održavao dramatična javna ispitivanja potencijalnih komunista".
“Meta je mogao biti svatko – od vojnika, preko mornara i pilota, pa do glumaca i povjesničara, ali i samih kongresmena i senatora. Sama optužba i izlazak pred povjerenstvo bili su dovoljni za javni ostracizam”, objašnjava Radonjić, znanstveni suradnik Instituta za noviju povijest.
'Lov na vještice' u Hollywoodu
Već na početku Druge crvene panike na meti se našla američka filmska industrija i njezino glavno središte – Hollywood. Dotadašnji Odbor za neameričke aktivnosti Zastupničkog doma (HUAC), koji je bio gotovo nepoznat, dobio je na značaju istragom "o komunističkoj infiltraciji" koju je vodio u filmskim studijima Los Angelesa 1947. godine.
"Komitet je zahtijevao da bivši radikali ne samo potvrde svoju iskrenu mržnju prema komunizmu, već i dokažu lojalnost imenovanjem bivših drugova“, objašnjava profesor Shulman.
Jedan od prvih i najpoznatijih primjera "lova na vještice" u središtu američke filmske industrije bio je slučaj "holivudske desetorke" - skupine scenarista i redatelja koji su odbili surađivati i odgovarati na pitanja Odbora o njihovoj političkoj pripadnosti, u jesen 1947. godine. Pozvali su se na Prvi amandman Ustava SAD-a koji jamči slobodu govora i okupljanja. No, budući da ih je Vrhovni sud odbio saslušati, dobili su šest mjeseci zatvora.
Nedugo nakon istrage provedene na "holivudskoj desetorki", Američka filmska udruga objavila je čuvenu Waldorfsku izjavu.
"Nećemo svjesno zaposliti komunista ili člana bilo koje stranke ili skupine koji zagovara svrgavanje vlade Sjedinjenih Država silom ili bilo kojim nezakonitim ili neustavnim metodama", rekao je Eric Johnston, tadašnji predsjednik udruge. Vodeći se iskustvom kolega, drugi su se pozvali na Peti amandman koji kaže da nitko ne može optuživati niti svjedočiti sam protiv sebe. Američki profesor povijesti Landon Storrs navodi da su ovom taktikom izbjegli zatvor, ali je pozivanje na Peti amandman "široko protumačeno kao priznanje krivnje", zbog čega su ih potom mnogi poslodavci odbili zaposliti. Radonjić kaže da su te istrage posebno pogodile scenariste i da su se rijetki od njih oporavili, poput Daltona Trumba, jednog od "holivudske desetorice".
Tako je, dodaje, "srezana svaka simpatija prema komunizmu", a ostavljen je prostor za produkciju propagandnih filmova - primjerice "Udala sam se za komunista". Na crnoj listi našli su se i mnogi poznati glumci, redatelji i scenaristi, poput Charlieja Chaplina i Orsona Wellesa.
Kolege su se također međusobno osuđivale, a u tome su prednjačili glumac i budući predsjednik SAD-a Ronald Reagan, kao i producent crtića Walt Disney. "Do sredine 1950-ih, crna lista u cijeloj industriji zabave postala je toliko opsežna da je protivljenje toj praksi moglo uništiti nečiju karijeru", ističe povjesničar Shulman.
Holivudski lov na vještice završio je pravnom pobjedom radijskog voditelja Johna Henryja Faulka. Nakon dugotrajnog procesa, 1962. dobio je sudski spor protiv AWARE Incorporateda, "antikomunističke organizacije unutar industrije koja je mobilizirala zagovornike crne liste". No, ni on ni mnogi njegovi kolege nakon tog razdoblja nisu dobili drugu priliku da ponove ranije uspjehe u karijeri.
Zakon o kontroli komunista
Zakon o kontroli komunista bio je savezni zakon koji je formalno zabranio KPSAD, a kriminalizirao članstvo i podršku partiji. Prema Shulmanovim riječima, donesen je uz ogromnu potporu i Republikanske i Demokratske stranke, liberala i konzervativaca, kako bi se potvrdilo da im je komunizam stran.
"Komunističku partiju staviti izvan zakona, članovima komunističkih organizacija zabraniti službu u pojedinim predstavničkim tijelima i u druge svrhe", stoji na početku ovog akta.
U zakonu piše da Kongres "smatra da je KPSAD, iako navodno politička stranka, instrument zavjere za svrgavanje američke vlade", da predstavlja "diktaturu unutar republike", a da su k tome njegovu "politiku i program propisali strani čelnici svjetskog komunističkog pokreta".
Povjesničar Nemanja Radonjić ističe da je zakon "sadržavao nekoliko odredbi čiji je cilj bio izravno gađati financijsku i institucionalnu bazu komunizma u SAD-u".
“On (komunizam - op.) se smatra izuzetno opasnom pojavom, a KPSAD-a glavnim eksponentom, pod kontrolom SSSR-a, svjetske revolucije koja želi srušiti zapadnu liberalnu demokraciju”, ocjenjuje. Dodaje da je zakon donesen kako bi se "ovoj stranci onemogućilo sudjelovanje na izborima i zapošljavanje ljudi". “To je zapravo samo jedan od mnogih zakona, predsjedničkih izvršnih uredbi i podzakonskih akata koji su trebali zaštititi američki poredak”, kaže Radonjić.
Zakon je također onemogućio da komunistička stranka ima bankovne račune, dobije sudsko izvršenje ugovora, tuži ili bude tužena na sudu, žali se na nepovoljne sudske odluke, posluje ili bude na glasačkom listiću.
No, strah od komunizma i ove partije bio je, kako se kasnije pokazalo, pretjeran. Radonjić ističe da je to bila "komunistička hladnoratovska partija" s malobrojnim članstvom i izrazito slabim utjecajem na društvo, koja je kasnije "gotovo slijepo slušala diktate iz Moskve".
"Ova stranka je imala značajan broj članova koji su sudjelovali u Španjolskom građanskom ratu i zalagala se za podizanja životnog standarda i organizacije radništva, povezivanje sa sindikatima", dodaje.
Broj članova KPSAD-a je 1938. godine narastao na oko 75.000, dok je do 1956. pao ispod 10.000.
Logičan slijed događaja
Kongres je na kraju ukinuo većinu odredbi zakona. “Zakon, zapravo, nikad nije stupio na snagu, a pravosudni organi su se na njega rijetko pozivali da bi spriječili komunističko djelovanje”, objašnjava Radonjić. Dodaje da je 1954., iste godine kada je on izglasan, McCarthyjeva komisija ukinuta "pretežnom većinom glasova", te da su vrhovni sudac Earl Warren "i dio zakonodavnih tijela dugo prosvjedovali protiv takvog tretmana američkih državljana".
To se, naglašava, može "nazvati logičnim slijedom događaja" jer je u narednim godinama došlo do "privremenog relaksiranja odnosa" između dviju država. Američki potpredsjednik Richard Nixon posjetio je Moskvu u ljeto 1959., dok je Nikita Hruščov, nasljednik dugogodišnjeg vođe Sovjetskog Saveza, Staljina, posjetio SAD već u rujnu. I to upravo na poziv potpisnika Zakona o kontroli komunista, američkog predsjednika Dwighta Eisenhowera - piše BBC.