Osim redovne nastave uživo i bezbrižnih druženja bez razmišljanja o udaljenosti, generacije djece i mladih u godinu dana pandemije ostale su zakinute za ekskurzije, izlete, maturalne večeri, krizme, treninge, sportska ili umjetnička natjecanja, satove plesa, vrtićka djeca uopće nisu imala priliku naučiti plivati na gradskom bazenu. Dio dječjih aktivnosti je pauziran, neki su posve odustali, drugi su izgubili priliku napredovanja. Sve će to ostaviti traga, kažu sugovornici, i nitko se više ne usudi davati prognoze.
Da bar malo mola...
Srednjoškolcima je lani propalo maturalno putovanje, a kako stvari stoje, ni ova generacija nema sreće na tom planu. Kako se maturalne večeri u Dubrovniku obično organiziraju u veljači, većina je lani uspjela preduhitriti koronu i makar tako obilježiti kraj srednjoškolskog obrazovanja i stvoriti zajedničku uspomenu.
- Da bar malo mola u svibnju ili lipnju, rado bismo našim učenicima priuštili maturalnu, ali teško je predvidjeti razvoj situacije. Za lanjsku generaciju maturanata uspjeli smo organizirati čak i dodjelu diploma, stanje krajem lipnja i početkom srpnja nam je to dopustilo. Vidite da sad svaki tjedan imamo nove okolnosti i da je jako teško bilo što predvidjeti. Teško je očekivati da će ova generacija maturanata uspjeti otići na ekskurziju. Većina njih žali što su generacija koju je to zahvatilo, ali istodobno prihvaćaju činjenicu da je zdravlje na prvom mjestu. U ovih godinu dana smo najbolje vidjeli koliko je važna interakcija učenika i nastavnika, a nastava uživo neusporediva s ovom online. Vjerujte mi, sa situacijom u kojoj se upravo nalazimo, s online nastavom, nisu zadovoljni učenici, nastavnici ni roditelji. Ona je nužno zlo, kako bi posljedice bile što manje, ali takvu nastavu ne priželjkujemo - kaže Antun Perušina, ravnatelj Turističke i ugostiteljske škole Dubrovnik.
Njihovi su učenici prošlog ljeta tek manji dio prakse odradili u hotelima, pa su praktični dio edukacije morali odraditi u školskim kabinetima. Dio osnovnoškolaca je, također, ostao bez uspomene na ekskurziju u osmom razredu, a četvrtaši bez škole u prirodi, u Gorskom kotaru ili gdje već.
- Koliko god nam je tehnologija dobrodošla, zahvaljujući njoj i u ovim okolnostima održavamo nastavu, ali ništa ne može zamijeniti školu uživo. Djeca su, nažalost, zatvorena, ograničena su im druženja s prijateljima i članovima obitelji, povremeno su im bile nedostupne sportske i druge aktivnosti, sve što je čovjeku inače normalno, njima je danas uskraćeno. Stručne službe u školi rade punom parom, reagiraju na svaku promjenu ponašanja – kaže Nikolina Soko, ravnateljica Osnovne škole Lapad.
Na pitanje uočavaju li stručne službe te dubrovačke škole promjene u ponašanju djece, izravno povezane sa situacijom oko bolesti COVID-19, Soko kaže kako su djeca očito željnja druženja.
-Druženje im je onemogućeno čak i unutar same škole. Hol, mjesto gdje su se svakodnevno susretali, sad je prazan. Čak se ni nastavnici ne susreću na holu, a kamoli djeca. Okrenuli su se mobitelima i računalima, dobro je da su spretni s tehnologijom, ali u tome leži i mnogo opasnosti osobito za djecu koja mnogo vremena provode na igricama i aplikacijama poput Tik-toka, koje djeci nude razne izazove. Teško je reći, hoćemo li u tome uspjeti, ali se moramo jako potruditi nadoknaditi djeci sve izgubljeno u protekloj godini – kaže Soko.
Ribice na suhom
Zbog straha od širenja zaraze, zatvarale su se plesne škole i zabranjivale sportske aktivnosti.
- Godinama stvarate grupe, uzrasta četiri, šest ili deset godina, sve do seniora, naporno radite s njima da bi sve to u jednom trenutku stalo. Roditelji mi kažu kako su djeca doma, previše vremena provode na mobitelima, ne bave se sportom i žele se vratiti u dvoranu, ali pitanje je koliko će se djece nakon zastoja u treniranju uopće vratiti na judo. Nove generacije i inače imaju teškoća s pretilošću, tjelesna aktivnost je iznimno važna. Živimo u vremenu neizvjesnosti, ali se nadam da će što prije biti moguće otvaranje dvorane kako bismo nadoknadili izgubljeno – kaže Leo Bulić, trener mlađih uzrasta u Judo klubu Dubrovnik 1966.
Frane Ćirak, šef struke Plivačkog kluba Jug, kaže kako su s treninzima ponovno krenuli 1. veljače te da je u međuvremenu od plivanja, zbog straha od virusa ili prekida treniranja, odustalo oko 10 posto djece.
- Ne možemo reći da se na bazenu dogodilo neko veće osipanje upisane djece, a razlog je vjerojatno u tome što nisu imali drugih opcija za treniranje. Da su mogli trenirati po dvoranama, možda mi ne bismo imali toliko upisanih. Djeca i roditelji su jedva čekali ponovno otvaranje za treninge. Nemogućnost treniranja, ali i sudjelovanja na natjecanjima, ogroman je gubitak što se tiče kondicije, navika, pa i psihološki. Posljedice ćemo vidjeti tek kad se stvari normaliziraju. U svakoj kategoriji će biti vidljiv nedostatak treninga, od najmlađih, tzv. 'ribica' u kojima su petogodišnjaci, do natjecateljskih kategorija – kaže Ćirak.
Trotjedna obuka za plivače prošle godine uopće nije bila organizirana za djecu. Ćirak se nada da će se do lipnja epidemiološka situacija stabilizirati i da ove godine neće preskočiti obuku za najmlađe.
Krizma u travnju
- Ovisno o epidemiološkim uvjetima, vjeronauk za prvopričesnike i krizmanike je nekad i online. Krizma za 30 učenika trećeg razreda srednje škole, koji su se lani trebali krizmati, planirana je u travnju, nakon Uskrsa, a drugaši, kako je to i inače običaj, na Duhove. Sve će to biti organizirano vanka, u najužem krugu, a za sve ostale koji žele svjedočiti, organizirat ćemo online praćenje. Ukoliko bude potrebno, možemo ih podijeliti i u više grupa. To je plan, a sve ovisi o situaciji. Njima je sigurno teško, fali im zajedništvo, ali razumiju - govori don Marin Lučić, župnik župe Gospe Velike i župe sv. Andrije.
Prije nego što prime pečat dara Duha Svetoga, većina krizmanika i u Dubrovačkoj biskupiji štambiljanjem knjižice dokazuje da su bili na misi, kao uvjet za pristupanje sakramentu. Neki moraju pisati dnevnik ako mise prate putem interneta ili TV-a. Kod katedralnog župnika nema štambiljanja. On to, kako kaže, ne voli. Više voli svjedočiti.
Božji pastir na kraju ipak optimistično poručuje mladima: „Svaka emocionalna i duhovna trauma može biti ozdravljena, samo treba biti otvoren Gospodinu. Neke stvari nećemo ni vidjeti, jer su na duhovnoj razini, ali vjerujem da nas Bog ne ostavlja i da će iz svega toga izaći neko dobro“.