Puno ljudi vjerojatno nikada neće posjetiti Lučicu, sklop od 30-ak kuća u sjeveroistočnoj uvalici otoka Lastova.
U nekadašnjem ribarskom naselju s kamenim kućama, prema dostupnim informacijama lastovske Turističke zajednice, zabranjena je svaka nova gradnja, dok se renoviranje provodi u skladu sa strogim pravilima izvorne mediteranske arhitekture. I što imamo?
Unikat, tradiciju, nevjerojatnu vizualnost i arhitektonski sklad, lišen bedastih novogradnji, rogobatnih građevina i svega onoga o čemu u ovom serijalu pišemo. A u njemu upozoravamo na puno toga što tradicijska arhitektura ne bi smjela trpjeti. Nažalost, praksa sve to najčešće demantira.
Zato pogledajmo Lučicu, savršenu u svim godišnjim dobima, autohtonu i jedinstvenu. Razumjet će zato svi razloge zbog kojih se tako često prezentira kao primjer savršene očuvanosti, nenagrđenosti priobalne arhitekture. To bi trebao biti pravac kretanja. Nažalost, mnogim investitorima željnima brze zarade, s manjkom dobrog ukusa, sa suviškom neznanja, neprihvatljiv i nedostižan. Srećom, još uvijek postoje male netaknute oaze koje nam služe kao ogledni primjer načina na koji se to nekada radilo. Kako ispraviti pogreške?
– Uspoređujući sačuvana i nagrđena naselja uz obalu, čini se, na prvi pogled, da je pogreške moguće ispraviti samo rušenjem i građenjem ispočetka. Ipak, gdje god je to moguće, treba pokušati regenerirati vrijednosti naslijeđenog prostora temeljitim preprojektiranjem loše oblikovanih kuća i njihova okruženja, uz korištenje pouka lokalne graditeljske baštine – ovako to piše u "Poukama baštine", knjizi u kojoj skupina autora pokazuje smjernice tradicijske gradnje u priobalnom kraju.
Pa naznačuju kako je najteže "ispraviti" skupe i pretenciozne građevine. One u biti najjasnije pokazuju, kažu "Pouke baštine", da je osnovni problem devastacije prostora u nepoznavanju stvarnog značenja lokalnoga graditeljstva. A ne u financijskim ograničenjima – veli Joško Belamarić, jedan od autora i urednik knjige.
Dogradnje, nadogradnje, predimenzionirane novogradnje, nesuvisla građevinska rješenja, boje neusklađene s mediteranskim tradicijskim koloritom, lukovi, golemi balkoni, impozantne staklene stijenke, neprikladan kamen kao ukras na neprikladnom mjestu..., sve su to slike koje ne volimo vidjeti.
A ima ih na svakom koraku. Isto kao i, kako smo pisali u ovom serijalu, kuća s elementima kontinentalne arhitekture koje se ne uklapaju u mediteranski ambijent. Pa strše, kvare, nerviraju.
– Upotreba takvih elemenata na krivom mjestu znak je ignoriranja lokalnog ambijenta. Drvene ogradice, kićene i velike strehe, pokrovi kontinentalnim crijepom, žive boje, agresivne u svojoj pojavnosti, trebaju biti zamijenjeni željeznom, kamenom ili punom ogradom, strehom tradicionalnog oblika, tradicionalnim lokalnim bojama, crijepom koji se koristi u priobalju, tipa utorenog crijepa, kupa kanalica... – ponavljamo opet ono bitno iz "Pouka baštine".
Jer što više budemo o tome govorili, možda će se s vremenom, nadamo se, manje pogrešaka događati. A to je poanta i autora ove knjige, ali i svih ljudi koji još štuju simbole svoga kraja.