Većina se roditelja svakodnevno bori s donošenjem ispravnih odluka u roditeljstvu. Jedna od ‘linija manjeg otpora’ jest popustljivi odgoj, koji je bio tema predavanja nedavno održanog u Dubrovniku.
U predavanju ‘Mater plače, ćaća viče’ propitivao se način na koji danas odgajamo djecu, govorilo o nedosljednosti u odgoju, važnosti granica, šteti koju popustljivo roditeljstvo nanosi djeci i samim roditeljima. Pitali smo se, kako kaže Maja Jakšić, jesmo li kao roditelji zabrljali te što još uvijek možemo učiniti kad vidimo da ‘brod’ s našom djecom plovi u pogrešnom smjeru.
Zašto popuštamo djeci i gdje je granica popuštanja?
- Nikad se u povijesti nismo više bavili djecom, a djeca nam nikad nisu bila zapuštenija. Današnji roditelji misle da mogu i trebaju biti prijatelji sa svojom djecom i da im je glavna dužnost djetetu osigurati uspjeh. Usredotočenost na sreću djeteta je najdestruktivniji trend suvremenog roditeljstva. Patetična praksa permisivnog roditeljstva se manifestira na mnoštvo načina: prijetimo u prazno, dajemo upozorenja o upozorenjima, prešutno toleriramo neprihvatljivo, opravdavamo nedopustivo, stalno smišljamo izgovore i okrivljujemo druge za neuspjehe svoje djece. Učimo ih kako ne moraju raditi ono što ne žele ako vrište dovoljno glasno.
Kako ispraviti greške koje činimo u odgoju?
- Naša djeca očajnički trebaju i žele roditelje koji ih vode i pokazuju im put. Roditelj je dužan odrediti obiteljska pravila, postaviti jasne granice, provoditi posljedice, biti čvrst i dosljedan. Moderno roditeljstvo se činilo poput progresivnog i revolucionarnog mjesta sve dok nismo postali žrtve vlastite permisivnosti.
- Roditeljska popustljivost je recept za nacionalnu i civilizacijsku katastrofu. Relativizam, egoizam i nepodnošljiva lakoća New Age duhovnosti rezultirali su katastrofalnom formulom za djecu zbog načina na koji mi odrasli pristupamo životu i roditeljstvu. Na samrtnoj postelji nitko ne žali što nije imao više kvadrata, cipela i odgledanih serija, ali svi žale zbog premalo vremena provedenog s najvažnijim osobama u životu. Kako provodimo vrijeme s našom djecom, jedna je od rijetkih stvari nad kojima u roditeljstvu imamo uistinu kontrolu. Autoritet i moralne vrijednosti su od temeljne važnosti u odgojnom procesu.
Zašto roditelji upadaju u zamku popustljivosti?
- U pitanju je nerazumijevanje uloge koja nam je povjerena i prerano odustajanje. Popuštamo djeci zbog straha, rastresenosti i nesigurnosti; ne razumijemo buduće implikacije davanja djeci svega što žele, imamo štetnu pretpostavku da manje ograničenja i zahtjevnosti vodi zdravijem mentalnom zdravlju djece, želimo da imaju djetinjstvo kakvo mi možda nismo imali, bojimo im se reći ‘ne’ jer znamo da će doći do reakcije ili zato što mislimo da će se osjećati voljeno ako kažemo ‘da’, želimo da se uklope među svoje vršnjake jer teško je biti drugačiji, a i zato što je jednostavno lakše popustiti.
- Upravo granice su čin pun ljubavi roditelja prema djetetu. Iako je visoka razina topline u permisivnom stilu roditeljstva pozitivna, nedostaje ključni temelj – autoritet i vodstvo.
Koje su posljedice popustljivog odgoja?
- Pretjerano brižan i popustljiv roditelj otežava samostalnost djeteta i često ga izolira od života, nekritičan je prema djetetu, tolerira njegovo neprikladno ponašanje, zadovoljava njegove hirove, podcjenjuje djetetove sposobnosti, rješava umjesto njega poteškoće i životne probleme, npr. rade stvari umjesto djeteta i ne shvaćaju da takvo ponašanje može samo pogoršati djetetovu situaciju. Dijete ne može podnijeti frustraciju ni razočaranje bilo koje vrste.
- Osobito je upitan popustljiv odgoj u kojem smo se odrekli vlastitih vrjednota i autoriteta. Popustljiv odgoj ostavlja posljedice kao i neki drugi oblici zanemarivanja djeteta. Popustljivost je kao droga – što više djetetu popuštamo, ono traži još više popuštanja.
- Sve je više problema sa svim mogućim vrstama poremećaja u ponašanju kod djece. Trend popustljivog roditeljskog odgoja posljednjih desetljeća, kojemu je cilj stvoriti neprekidno zadovoljno dijete, jedan je od uzroka tih problema u ponašanju.
Kako ispraviti greške koje činimo?
- Možda početi s malom riječi NE. Nećemo to kupiti ili učiniti samo zato što to drugi rade. U redu je željeti stvari, ali postoji velika razlika između želja i potreba. To su dva različita svijeta. Dati im čvrste granice, ljubav i perspektivu najvrijednije je što im možemo ponuditi. Djeca se opiru granicama, ali ih trebaju jer im daju osjećaj sigurnosti i zaštićenosti. Današnji roditelji djeci kažu ‘ne’ s osjećajem krivnje i s dozom isprike u glasu. Ne smijemo se bojati reći ‘ne’ svojoj djeci ako ono što žele nije ono što im je potrebno. Roditelji odustaju od svojih zahtjeva zato što nisu spremni u njihovo ostvarenje uložiti onoliko truda koliko to zahtijeva, ali tako zbunjuju i dezorijentiraju dijete. Danas je i u našoj kulturi sve prisutniji fenomen infantilnih roditelja koji se žale svojoj djeci očekujući od njih pomoć, ohrabrenje i utjehu. Treba postaviti granice, jasno dati do znanja tko je odgovoran u tom odnosu i zapamtiti da smo našoj djeci roditelji, a ne prijatelji.
- Promjena je teška, ali je uvijek moguća. Naš mozak je neuroplastičan, što znači da možemo trenirati mozak da razmišlja drugačije. Umjesto ‘Ja ovo više ne mogu’, ‘Djeca su nemoguća’, ‘Poludjet ću’ i sl., možemo osvijestiti nerealna očekivanja i ograničavajuća uvjerenja te ih zamijeniti djelotovornim ponašanjima i realnim očekivanjima. Zdrav brak je temelj roditeljstva i najbolja odgojna metoda, stoga je iznimno važno supružnicima pomoći da uspostave dobar odnos prije nego krenu rješavati probleme u odgoju djece.
Očito je da je moderno roditeljstvo u krizi...
- Roditeljstvo postaje sve teža zadaća, možda stoga što smo zaboravili na svoj vlastiti poziv i što svoje roditeljstvo ne doživljavamo kao poslanje. Današnji roditelji su zbunjeni, nesigurni, rastreseni, odsutni, sve se više tjelesno, emocionalno i duhovno iscrpljuju, nejasna im je uloga, nesvjesni su značenja i istine bračnog i obiteljskog života. Djeca, pritom najmanje kriva, nose najveći dio tereta našega vremena.
Nikada nije bilo toliko roditeljskog propitivanja, literature, članaka, seminara i stručnjaka iz područja odgoja i nikada više problema. Iako su ponuđene informacije ispravne i vrijedne, roditelje dodatno zbunjuju, a kada ih pokušaju primijeniti na svoje dijete, slijedi neuspjeh i razočaranje.
I djeca su se promijenila; napornija su, nemirnija, drskija, cmizdravija, čangrizavija, nezadovoljnija i nezainteresirana su za sve osim za pasivno konzumiranje medija. Naša kultura je opčinjena srećom i roditeljima je glavni cilj da im djeca nikada ne budu nesretna. Današnji roditelji misle da mogu i trebaju biti prijatelji sa svojom djecom i da im je glavna dužnost djetetu osigurati uspjeh. Usredotočenost na sreću djeteta je najdestruktivniji trend suvremenog roditeljstva. Roditelji jedva dopuštaju svojoj djeci izražavanje i drugih emocija osim sreće (‘prestani plakati’, ‘nemoj se ljutiti’, ‘smiri se’) dok darivanje i podmićivanje postaju glavni roditeljski odgojni alati.
Kako ostvariti dobar odnos s djetetom?
- To ne znači, kako se danas često shvaća, udovoljavati dječjim željama i stalno se truditi usrećivati dijete. Graditi odnos znači odnositi se prema djetetu s poštovanjem, prihvatiti ga, vjerovati mu, slušati ga, ohrabrivati ga, pohvaliti ga, biti strpljiv, dosljedan, iskazivati mu ljubav (nećemo ga tako razmaziti – djecu razmazimo kad radimo stvari umjesto njih i kad umjesto djetetovih potreba ispunjavamo djetetove želje) i omogućiti mu da izgradi dobru sliku o sebi. Odnos s djetetom (s bilo kim) razaramo svaki put kad kritiziramo, omalovažavamo, ponižavamo, okrivljavamo, prigovaramo, kažnjavamo, potkupljujemo, vičemo, uspoređujemo, prijetimo, grintamo, posramljujemo i kad smo nedosljedni.
- Dijete stalno testira svoje roditelje ukoliko su nedosljedni jer želi biti uvjereno da se može pouzdati u rubove svojega gnijezda. Nedostatak granica, odsutnost autoriteta, nedosljednost i nepredvidljivost mogu dovesti do osjećaja nesigurnosti u djeteta. Dijete postaje sve izazovnije i često eksperimentira s neobičnim ponašanjem, tražeći ograničenja (i dokaz da je zapravo voljeno). Roditelj je dužan odrediti obiteljska pravila, postaviti jasne granice, provoditi posljedice, biti čvrst i dosljedan. Djeca moraju naučiti kako su pravila dio života i da inzistiranje na njima ne znači da im se uskraćuje ljubav.