Kad u oku ratnika vidiš suzu jasno ti je da onu emociju koju on proživljava u tom trenutku nitko nikada ne može i neće riječima opisati. Tada, samo on i njegovi suborci znaju kroz što su prolazili i što su proživljavali u najtežim i najodlučnijim bitkama Domovinskog rata, piše Slobodna Dalmacija.
Takvu suzu, ne suzu straha ili boli, već suzu emocije mogao sam vidjeti kod nekih od pripadnika Izvidničke satnije Četvrte gardijske brigade, s kojima sam napravio ovu priču, u povodu njihove nedavne 30. obljetnice.
Zvonko Asanović, Davor Perković, Tonći Karaman, Rino Žanko i Romeo Rožić, petorica su ratnika, heroja, ljudi koji su nam ne misleći na svoje živote donijeli tako dugo priželjkivanu slobodu i državu. To su ljudi koji su u Domovinskom ratu, nogometnim rječnikom išli “glavom tamo gdje nitko ne bi ni nogom” i koji su nam svojom pričom, barem donekle prenijeli ono što su proživljavali. Proživljavali su ono, što mnogi od nas ne mogu gledati ni na malim ekranima, jer nas takvi prizori rata uznemire.
Bijeg iz tzv. JNA
Prvi od ovih junaka koji nam je ispričao samo jedan djelić onoga što je doživio i preživio je Tonći Karaman, koji je bijegom kroz minsko polje, iz Bihaća, iz tadašnje JNA došao u Zagreb, odakle je nakon samo dva dana stigavši u Split postao pripadnik Četvrte gardijske brigade.
– U Domovinski rat sam se uključio 10. srpnja 1991. godine kao tzv. prebjeg iz one JNA. Bio sam u toj tzv. JNA od ožujka do 8. srpnja kada sam pobjegao iz Bihaća i odmah se nakon dva dana priključio u Četvrtu.
Bilo je vrlo zaje**** pobjeći iz tzv. JNA. Jedino me muči i žao mi je što nama, momcima koji smo bježali iz te vojske nitko nikada nije priznao to služenje, a gore je bilo služiti ta tri mjeseca te vojske nego išta drugo. Bili smo pod takvim psihičkim opterećenjem da je to teško i opisati.
Prvotno sam bio u tzv. JNA u Petrinji i jedan su dan doveli u kasarnu 2200 četnika, koje su pokupili u Glini i selima oko Gline. Tada sam postao svjestan što nam se sprema – kazuje Karaman.
Pripadnik Izvidničke satnije je bio od prosinca 1992. do završetka Domovinskog rata, a u ratu je i dva puta ranjen.
– Prvi put sam “povukao” minu koja je bila metar od mene, a drugi put je pala granata na metar ispred mene. Za živo čudo nisam dobio neke možda teže ozljede. Imam i sad u glavi 17-18 gelera, po nogama...
Ta ranjavanja su bila svojevrsni adrenalin za mene, jer sam se htio što prije vratiti svojim suborcima na ratištu. Pomisao da su oni na ratištu, a da se ja oporavljam u bolnici meni nije bila prihvatljiva. Kod drugog ranjavanja sam samovoljno napustio bolnicu i vratio se na ratište.
Inače, bili smo u Livnu i iz Livna smo otišli ja, prijatelj Joko Goreta i Bruno Kegalj, koji smo bili ranjeni na istoj čuki i onda smo organizirali sami prijevoz iz Livna za splitsku bolnicu. Došli smo u Split i onda su njih dvojica morali ostati u bolnici, a ja sam nakon dva dana otišao.
Strah je normalan, ali...
Nisam mogao ostati u bolnici, osjećao sam da mi ništa nije vitalno ugroženo i morao sam se vratiti na ratište. Tek sam 1996. godine snimio glavu i vidio da imam još 17 gelera u glavi. Tada, nakon ranjavanja nisu me ni snimali, samo su mi iz glave izvadili jedan veliki geler – govori Karaman.
Akcije Izvidničke satnije ovisile su o stanju na terenu, odnosno o onome što brigada u tom trenutku radi.
– Kada bi brigada imala napadna djelovanja, naš zadatak je bio uvijek prije tih djelovanja ulaziti u dubinu, otkrivati neprijateljske položaje, otkrivati njihova minska polja, ucrtati njihove položaje da brigada lakše radi plan napada. Uglavnom se radilo o najosjetljivijim i najopasnijim zadacima – veli Karaman.
Za takve hrabre akcije bila je potrebna ogromna želja i volja, iako je, što je i normalno, postojao strah.
– Strah je normalna pojava i ne može nitko reći da se ne boji. No, vuče te ta želja, volja, znaš da imaš svoj zadatak koji moraš obaviti i to je to. Zadaci su bili rizični, a ponekad je težina zadatka bila teža zbog vremenskih uvjeta koji su vladali, nego zbog same težine zadatka. Nema pravila.
Nekada si u većoj opasnosti kada si na liniji, nego kad uđeš 10 kilometara u dubinu, u neprijateljski teritorij. Čim uđemo u njihov teritorij, u dubinu 10-15 kilometara mi smo uvijek bili u prednosti.
Najteže je bilo na Dinari na temperaturi -20, -25 stupnjeva. Naši bi prisluškivači čuli njihovu grupu koja se zvala Vučko, da su negdje upali u Livanjsko polje širine 10-12 kilometara. Vani snijeg, -20 stupnjeva, ustanemo u 4 ujutro i na tu temperaturu idemo im raditi zasjedu. Prođemo dva-tri potoka i čekamo u zasjedi po nekoliko sati, u robi koja je natopljena hladnom vodom i koja je led ledeni, zamrznuta. Takve su bile naše akcije, nikada jednostavne i lake – pojašnjava Karaman.
► U sljedećem nastavku pročitajte priču Romea Rožića, također pripadnika Izvidničke satnije Četvrte gardijske brigade
