Operacija "Gusar" odnosno "Maslenica" kojom su početkom 1993. godine hrvatske snage odbacile neprijatelja od Zadra jedna je od najbitnijih u Domovinskom ratu. Međutim, malo je poznato da se svega nekoliko dana ranije provedba te operacije našla pod upitnikom.
Naime, u jednom od pripremnih izviđanja za operaciju "Maslenica", 13. siječnja 1993. godine poginula su dvojica heroja 3. bojne 4. gardijske brigade Hrvatske vojske – Mate Patrlj i Ivan Šabić. Također, više je pripadnika ranjeno, a među njima i Željko Karoglan Apač. On se prisjeća kako je nakon uspješno izvedenih akcija i operacija na jugu Hrvatske 4. gardijska brigada, koncem 1992. godine, prolazila je kroz preustroj:
"Svi smo bili iscrpljeni nakon juga, a bilo je i dosta poginulih i ranjenih. Došlo je do raslojavanja, neki ljudi su otišli iz brigade, a neki novi su stigli. Ja sam bio pripadnik 3. imotske bojne kojoj su u preustroju priključeni pripadnici 1. bojne te je formirana 3. motorizirana bojna."
Apač kao već iskusni ratnik i izvidnik, a tada obavještajac u 3. bojni, odlazi s dijelom suboraca, u zadarsko zaleđe pripremiti planove za oslobađanje tog dijela Hrvatske, piše u tekstu kojeg je objavila Slobodna Dalmacija.
"Baza nam je bila kraj Zadra, pripremali smo se za operaciju Gusar i išli u izviđanja prve crte. Dan prije pogibije Šabića i Patrlja s kolegom sam išao izviđati područje između Islama Grčkog i Islama Latinskog. Promatrali smo njihove položaje i tražili potencijalni pravac kojim bismo mogli napasti na tom smjeru. Njihovi su vojnici bili vrlo opušteni. Recimo s konjem i plugom orali su sedamdesetak metara od nas. Jedan je vodio konja, a drugi držao plug, bili su naoružani puškama."
Idućeg dana Apač je krenuo izviđati isto područje zajedno s dvanaest suboraca. Radilo se uglavnom o zapovjednicima borbenih grupa, iz stare imotske bojne. Krenuli su iz Ruplja prema prvoj crti pobunjenih Srba, a negdje u ravnini s crkvom u Islamu Latinskom smjestili se među bršljan i nešto mladog drveća. Ono je raslo iz opožarene zemlje koja je odavala da su se na tom području vodile teške borbe 1991. godine.
"Namještali smo se, gledali i razmišljali kako upasti kada bude pokrenuta operacija. Kako je bio manjak dalekozora, odnosno optika za promatranje kolega Ivan Šabić krenuo je do mene kako bi uzeo moj dvogled. Tada je povukao jednu granu koja je konopčićem bila povezana na minu koja se nalazila na jednoj tratini ispred nas. Naš zapovjednik Mario Rebić krenuo je reći - MINA!, nije do kraja ni izgovorio, a ona se aktivirala."
Eksplozija protupješačke mine PROM-1 oduzela je dva mlada života, dok su devetorica pripadnika grupe bila ranjena. Dakle samo dvojica prošla su bez ozljeda. Apač opisuje:
"Dobio sam geler iznad skočnog zgloba u goljeničnu kost i nešto sitno po butini. Iskidalo mi je odjeću na torzu, ali tu nisam bio ozbiljnije ranjen, mogao sam hodati šepajući. Ivana su geleri pogodili u prsa, a da ga nije bilo ispred mene to sve bih ja dobio u čelo. Došao sam do njega i gledao kako da mu pomognem. Tražio me da mu otkopčam opasač. Jako je krvario i brzo gubio boju. Bio sam u šoku, Ivana sam poznavao cijeli život, bio mi je susjed u Zmijavcima. Drugi dio suboraca je pomagao Mati kojeg je geler pogodio oko arterije. Nažalost nije im bilo spasa."
Neprijateljske snage koje su se nalazile na stotinjak metara udaljenosti svakako su shvatile da se nešto događa. Iako u šoku "Imoćani" su se brzo sabrali. Kartu s ucrtanim položajima hrvatskih snaga sakrili da je neprijatelj u slučaju zarobljavanja ne bi pronašao. Iako su gotovo svi bili izranjavani dogovorili su na brzinu plan evakuacije. Jedan dio trebao je nositi oružje, drugi dio teže ranjene, a treći je trebao ostati kao osiguranje dok ne stigne pomoć. Među onima koji su priskočili bio je i tadašnji načelnik stožera 7. domobranske pukovnije Danijel Kotlar:
"Uoči operacije Maslenica 7. domobranska pukovnija držala je položaje od Novskog ždrila do Vinterinaca uključujući i prostor na kojemu su snage koje su se pripremale za provedbu operacije išle u izviđanja. U njima su često koristili naše, domaće, malo sposobnije ljude koji su poznavali taj teren i pravce kao vodiče izviđače. Ja sam u trenutku obilaska prve crte dobio obavijest da na području Islama Latinskog ima poginulih i ranjenih pripadnika 3. bojne koji su bili u zapovjednom izviđanju. Moja prva reakcija je bila strah od mogućih problema zbog prepucavanja koja su se javila ‘91. na temu koliki je bio doprinos Zadrana, a koliki Imoćana u obrani Zadra te godine. Bojao sam se da se nije dogodilo da naši izviđači nisu htjeli s "Imoćanima" u izviđanje pokazati im pravac izviđanja na kojem nema mina. Stigavši u Rupalj pitao sam - Jesu li svi izvučeni? Odgovor je bio - Ne. Drugo pitanje bilo je jesu li tražili nekog od naših vodiča? I na to je odgovor bio negativan te mi je malo laknulo."
Tada Kotlar kreće prema Islamu Latinskom kako bi pomogao izvlačenje preostalih "Imoćana". Kada je stigao do mjesta tragedije ostala su na njemu još samo tijela poginulih:
"Tu sam upoznao Matu Medvidovića te Marka Gudelja Žiku iz 3. bojne i mi smo tada s manjom skupinom vojnika izvlačili njih dvojicu. Ja sam sudjelovao u izvlačenju Mate Patrlja, a drugi su u deci nosili Ivana Šabića. Godinama kasnije ja sam na to mjesto doveo Matinog oca, danas pokojnog, Ivana Patrlja. Nikada neću zaboraviti njegove riječi tada: "Prijatelju moj meni je sada srce mirno jer sada vidim da je bilo šanse da preživi on bi bio spašen."
Nakon eksplozije neprijateljske snage krenule su prema području pod kontrolom hrvatskih snaga no u njega nisu ulazile. Nisu djelovale niti topnički po hrvatskim snagama koje su se grupirale na otvorenom prostoru u selu Rupalj. Iako je i ranjeni Apač očekivao da će tenk doći i djelovati te ih upozorio da se raziđu do reakcije pobunjenih Srba nije stiglo. Kotlar objašnjava do su očito bili u strahu od uzvraćanja paljbe s hrvatske strane ili jednostavno nisu dobili zapovijed za djelovanje. Nakon toga on je sa zapovjednikom 4. brigade Mirkom Šundovom dogovorio da se ubuduće u takva izviđanja ide isključivo u pratnji domaćih izviđača kao vodiča s ciljem da se izbjegnu ovakve i slične tragedije.
Imotska krajina, 15. siječnja ispratila je u suzama svoje heroje. Ivan Šabić pokopan je u radnim Zmijavcima, a Mate Patrlj u Gornjem Podbablju. Da je njihova pogibija ozbiljno utjecala na početak operacije "Maslenica" ističe povjesničar Tomislav Šulj iz Hrvatskog memorijalno-dokumentacijskog centra Domovinskog rata:
"Pogibija Patrlja i Šabića, kao i ranjavanje nekoliko istaknutih zapovjednika i pripadnika 4. brigade imalo je veliki značaj u kontekstu provedbe napadajnog dijela operacije "Maslenica". S jedne strane bio je to veliki udarac za dio splitske brigade koja je trebala provesti napadajna djelovanja. S druge pak strane upravo je zbog tih okolnosti zapovjednik brigade Mirko Šundov napravio dodatni, zapravo prijeko potreban pritisak da se snage 4. brigade ojačaju s dijelovima brigade koja je vršila dužnosti na dubrovačkoj bojišnici. Nema sumnje da je ojačavanje i uvezivanje vlastitim snagama omogućilo da 4. brigada, iako zapravo i dalje relativno skromnih pješačkih kapaciteta, vrlo učinkovito oslobodi dio Ravnih kotara i zadrži linije sve do novog ojačavanja snagama HV-a."
U knjizi "Operacija Maslenica – sjećanja sudionika", koju uz Šulja potpisuje Vladimir Brnardić, o dramatičnim trenucima svjedoči i operativni časnik u Zapovjedništvu 4. gardijske brigade Stanko Čelar:
"S obzirom na to da se radi mahom o časničkom i dočasničkom kadru koji su trebali biti vođe udarnih grupa na tom smjeru napada, taj događaj je u Brigadi izazvao, ha, mali pad raspoloženja i spremnosti za izvršenje zadaće. Onda se interveniralo u smislu da se napravilo jedno izvješće put Glavnog stožera. Predložilo se da se zadaća Brigade ne izvodi u planirano vrijeme nego da se odgodi za dva do tri mjeseca ili da se Brigada zamijeni s nekom drugom postrojbom. Iza tog izvješća dolazi general Feldi da vidi stanje i spremnost Brigade. Bilo mu je predočeno stvarno stanje i naši zahtjevi koji su bili upućivani put Glavnog stožera još prije te tragedije, ali nisu bili realizirani. On je rekao da smo mi apsolutno u pravu, da ukoliko se želi ići u operaciju da se ti zahtjevi stvarno moraju zadovoljiti (…)"
General Franjo Feldi, kojeg je Bobetko poslao da izvidi stanje na terenu, također se u spomenutoj knjizi prisjetio tih događaja:
"Dolje odlazim 16. siječnja i nalazim da su tamo već počele pripreme za ustrojavanje Isturenog zapovjednog mjesta za generala Gotovinu u Zadru. Ja sam otišao na teren sa zapovjednicima iz 4. brigade da vidimo kakva je situacija, dokle smo došli s pripremama. Tamo sam sreo brigadira Šundova, tada zapovjednika 4. brigade, koji je rekao da se vraća s ispraćaja poginulih boraca iz Imotskog. Rekao je da brigada nije spremna za izvođenje operacije jer se ovim pogibijama znatno narušio moral u 3. bojni, uz sve ostale nedostatke u ljudstvu koje su tada imali. Te pogibije bile su veliki gubitak u neposrednoj pripremi za operaciju. Razgovarao sam s brigadirom Šundovom što napraviti, kako pripremiti brigadu jer se od operacije nije moglo odustati. Dogovorili smo da bi lošu situaciju moglo popraviti uključivanje jedne pješačke bojne iz Dubrovnika, uključivanjem topništva, inženjerijske postrojbe, angažiranjem dijela mornarice, pješačko-desantnih snaga. Također, da se IZM 4. GBR popuni s časnicima s Južnog bojišta."
Iako načelnik Glavnog stožera Hrvatske vojske, general Janko Bobetko, do tada nije bio sklon povlačenju dodatnih snaga 4. brigade s Južnog bojišta na zadarsko ratište, jer su ionako bile nedovoljno popunjene i iscrpljene od borbi na hrvatskom jugu, ova tragedija na neki način ga je na to prisilila. Tako je dio brigade koji je bio na dubrovačkom ratištu došao u Zadar, a 4. brigada ojačala se i topničko-raketnom podrškom. Upravo su pripadnici 4. brigade, kada je operacija 22. siječnja pokrenuta, bili jedni od najzaslužnijih za uspjeh hrvatskih snaga u napadajnoj fazi operacije "Maslenica".