Koronavirus našim je paračimbenicima legao kao budali šamar. Gdje ćeš ljepše prilike za paradiranje u uniformi i tekstilnu demonstraciju moći?

Otkako je počelo ovo s koronom, nisam obukao hlače i košulju. To ne znači da sam prešao na haljine (premda ljeti često razmišljam o tome zavideći Rimljanima na togama), nego da mi je stajling postao pokućarski jadan. Kad izađem iz pidžame, uđem u tutu, i to je to. Oblačim se kao tipična danguba iz kladionice, kojoj dani prolaze u iščekivanju rezultata estonske hokejaške lige. Samo što u kladionicu nikad nisam ušao, a sada, sve i kad bih htio, nemam gdje, donosi Slobodna Dalmacija.

Primijetio sam, međutim, da moj odjevni stil koji bi se mogao nazvati đikanski casual, nije samo moj. Lijep broj ljudi koje na ulici viđam jednako su ležerno obučeni u iznošene pamučne trenirke koje nikad nisu natopljene znojem nego ih tek povremeno poškropi koja kap šuga, kave ili piva.

Pandemija je iz temelja promijenila svijet kakvoga smo poznavali. Sve naše davno i duboko ukorijenjene navike ovih su dana podložne sveobuhvatnoj reviziji. Dok mi, takozvani obični ili mali ljudi otkrivamo čari života u tutama, ni istaknuti društveni čimbenici ne miruju. Tko je do prije koji tjedan nosio sivo odijelo od listera, danas paradira okolo u uniformi koja nije baš sasvim vojna, ali nije, bogami, ni daleko od nje. Eto, recimo, Darko Milinović.

STALLONE STIL

Dok nije počela pandemija, taj bivši ministar i vječni gubernator Like oblačio se kao i svi ostali političari, u dosadne veštite s obligatnom kularinom. No, čim je izbila kriza, građanska odijela pospremio je ormar, a otamo izvukao... što točno? Možda neku od bijelih odora kakve kao karijerni ginekolog zacijelo ima?

Ako je već zasjeo na čelo ličko-senjskog stožera civilne zaštite, dakle, tijela koje bi trebalo minimizirati mogućnosti i rizike širenja jedne zarazne bolesti, bilo bi sasvim primjereno očekivati da se javnosti obraća kao ono što i jest – medicinski profesionalac. Meni kao uznemirenom laiku kudikamo je draže znati da krizu hendla liječnik nego, štatigajaznam, vatrogasac ili policajac, a pogled na čovjeka u liječničkoj odori dodatno će me umiriti.

Ali vraga, Milinović kao da se odijeva u istome dućanu u koji navraćaju Sylvester Stallone i Jason Statham prije odlaska na snimanje novog nastavka „Plaćenika“. Nema veze što mu je u opisu radnoga mjesta obuzdavanje nevidljivog neprijatelja, on je dotjeran kao da će za pet minuta uzeti kalašnjikova u ruke i krenuti mitraljirati po itekako vidljivoj živoj sili višestruko brojnijeg agresora koji nas želi pokoriti, popljačkati i zapaliti.

Naravno, Milinović nije usamljeni slučaj. Većina ljudi koji nam se zadnjih dana obraćaju s nabiflanim podacima o broju oboljelih i umrlih jednako je obučena u paravojne uniforme, pa se čovjek htio-ne htio mora upitati što se dogodilo dok je on mirno spavao: jesu li preko noći suspendirane legalne institucije i demokratski izabrani dužnosnici na čija su mjesta stupili pučisti ili se ove godine maškare ne daju nagovoriti da se konačno presvuku u običnu odjeću?

MAŠKARANI STOŽERNICI

Prva varijanta čini se puno izglednijom, to prije što se već tjednima vrlo uspješno stvara dojam da zemljom ne upravljaju ni Sabor ni Vlada, nego stožeri koji donose političke odluke. Naime, da bi se ljudima ograničilo kretanje i tako suspendirao sav ekonomski život zemlje, nije dovoljno da epidemiolozi dignu ruku. Oni mogu ili ne moraju izložiti neku preporuku, ali odluka o tome hoće li se ona uvažiti jest politička i nju mora donijeti političko tijelo.

Tijelo koje se zadnjih dana voli oblačiti u uniforme. Dok mi, papci iz društvenog partera odjeveni u ofucane tute, iz dana u dana sve više sličimo na otromboljene bitange, nad nama se šepuri vlast za koju ne znamo kako je to postala, ali znamo gdje se obukla: u dućanima za tipove koje pale uniforme, ali ih ne pale toliko da bi postali pravim vojnicima, jer se pravi vojnici moraju znojiti i prljati, i to za male pare, donosi Slobodna Dalmacija.

Koronavirus našim je paračimbenicima legao kao budali šamar. Gdje ćeš ljepše prilike za paradiranje u uniformi i tekstilnu demonstraciju moći? Izgledaš kao prvoborac i dragovoljac u jednome, priprosti svijet te pobožno sluša, a ti se iz dana u dan jednako mrštiš tražeći pokornost koju ćeš jednoga dana, i to samo možda, u svojoj beskrajnoj milosti honorirati popuštanjem ove ili one mjere.
Klaus Theweleit je napisao, a Grafički zavod Hrvatske 1983. godine objavio zamašno, četverosveščano djelo pod naslovom „Muške fantazije“, o tome kakve se osobe i zašto pale na uniforme. Nemojte očekivati da vam u nekoliko redaka zipujem malo manje od tisuću stranica teksta, samo ću vam reći da to ima neke veze s fašizmom. Razmislite o tome dok gledate maškarane krizne stožernike.