Najgora moguća tragedija, "noćna mora", smrt djeteta, dogodila se u Klinici za dječje bolesti Zagreb, nakon što je petogodišnje dijete primilo krvni pripravak zaražen bakterijom Escherichia coli, piše Slobodna Dalmacija.
Prema zapisniku Zavoda za sudsku medicinu i kriminalistiku sastavljenom nakon obdukcije, dječak se liječio u Klinici za dječje bolesti Zagreb zbog metastatskog meduloblastoma, vrste tumora mozga.
"Nakon što je dijete primilo koncentrat filtriranih i ozračenih trombocita, dolazi do progresivnog pogoršanja općeg stanja. Naknadno je u hemokulturama, kao i u koncentratu trombocita koji je primio neposredno prije pogoršanja zdravstvenog stanja, izolirana E. coli. Vanjskim i unutarnjim pregledom, dodatnim patohistološkim analizama te temeljem podataka iz dostavljene medicinske dokumentacije utvrđeno je da je preminuo nasilnom smrću zbog septičkog šoka nakon jatrogeno (izvana unesene) uzrokovane infekcije", navodi se u zapisniku.
Kako je moguće da dijete dobije zaraženi krvni pripravak i hoće li netko za to odgovarati, odnosno kakve su kontrole krvnih pripravaka koje dobrovoljni davatelji krvi daruju, upitali smo splitsku liječnicu za transfuzijsku medicinu.
- Svaki krvni pripravak u Republici Hrvatskoj ispituje se na hepatitis B i C, sifilis i HIV. Na E. coli se ne ispituje jer bi se onda morala ispitivati na tko zna koliko još bakterija i virusa. Da je ta krv, odnosno krvni pripravak dan nekoj drugoj osobi, koja nije bolovala od tako teške bolesti kao ovo dijete u Zagrebu, toj osobi vrlo vjerojatno ne bi bilo ništa. Međutim, kako je to dijete imunokompromitirano bolešću, kod njega je bakterija E. coli izazvala pogubne posljedice - kaže nam splitska liječnica.
Svakog darivatelja krvi, prije negoli dade krv, pregledava liječnik i s njime obavlja razgovor.
- Kada čovjek dođe dati krv, mi s njime obavljamo razgovor i pregledamo ga. Pitamo ga je li bolestan, ima li ili je imao neko onkološko oboljenje, je li imao srčani ili moždani udar.... Namjera tog ispitivanja prvenstvena je zaštita darivatelja krvi kako mu to dobrovoljno davanje ne bi ugrozilo život, a zatim i onoga koji bi tu krv mogao primiti - objašnjava naša sugovornica.
Vanjskim pregledom može se puno toga vidjeti, ali ipak može biti i skriveno neko zdravstveno stanje za koje sam darivatelj krvi nije znao.
- To se vrlo vjerojatno dogodilo i s darivateljem čiju je krv primilo preminulo dijete. Osoba koja je dala tu "spornu" krv u trenutku darivanja nije morala ni trebala znati da u njezinoj krvi ima E. coli. Ta se bakterija najčešće nalazi u mokraći i zaista je rijedak slučaj da bude u krvi. Isto tako krv osobe koja u trenutku darivanja krvi ima obični herpes na ustima može biti pogubna ako tu krv primi dijete jer se preko tog virusa herpesa kod djeteta može dogoditi krvarenje u mozgu - kazuje naša sugovornica.
Zanimalo nas je može li se naknadno doznati čija je "sporna" krv koju je dijete u Zagrebu primilo.
- Taj krvni pripravak, kao i svaki u Hrvatskoj, vodi se pod određenim kodom i preko njega se može utvrditi tko je darivatelj. Svaka darovana krv nadtestiranjem se kontrolira i svaki uzorak darovane krvi u Splitu ili ostalim gradovima Hrvatske svakodnevno se šalje u Zagreb na to nadtestiranje. Ako danas u Splitu imamo 50 darivatelja krvi, 50 uzoraka njihove krvi "putuje" u Zagreb na nadtestiranje - govori naša sugovornica.
Osim toga, rade se i nasumične kontrole krvnih pripravaka na bakterije i viruse, no očigledno ovaj pogubni krvni pripravak nije nasumično pregledan, jer da jest, utvrdilo bi se da u sebi ima E. coli. Nameće se pitanje ima li darivatelj krvi koji je dobrovoljno dao krv i htio nekome pomoći ikakvu kaznenu odgovornost s obzirom na to da je od "njegove" E. coli zaraženom krvi dijete umrlo.
- Prije svakog darivanja krvi, ponavljam, mi porazgovaramo s darivateljem, pregledamo ga i pitamo boluje li od neke bolesti ili stanja zbog kojeg ne bi smio dati krv. Nakon razgovora i pregleda darivatelj potpisuje upitnik, u kojemu piše da je on zdrav i za taj potpis on i odgovara. Ti se upitnici moraju čuvati. Bilo je tko zna koliko slučajeva da ljudi žele darovati krv, ali to ne mogu jer su prilikom razgovara rekli kako su imali moždani, srčani udar, ili karcinom, ili boluju od bolesti štitnjače, piju lijekove zbog kojih ne smiju dati krv ili su, recimo, operirani u razdoblju od 4 do 6 mjeseci prije darivanja krvi. Takvima se zahvalimo, ali krv ne smije darovati - kazuje naša sugovornica.
Ima li u ovom zagrebačkom slučaju ikakve odgovornosti darivatelja krvi ili možda liječnika koji je obavio razgovor i pregled prije negoli je "sporni darivatelj" dao krv, upitali smo i dr. sc. Damira Primorca, poznatog hrvatskog odvjetnika.
- Osnovno je pravilo da krv ne smiju davati osobe koje bi time oštetile svoje zdravlje ili bi njihova krv mogla ugroziti bolesnikovo zdravlje. Tako npr. krv ne smiju davati osobe koje boluju od kakve akutne i kronične bolesti, koje uzimaju antibiotike i dr. Prije uzimanja krvi liječnik mora uzeti anamnezu na način koji omogućuje objektivnu procjenu rizika. Zdravstvena anamneza ispunjava se preko upitnika i potpisuje ju liječnik i darivatelj krvi. Nakon te anamneze i cjelokupne zdravstvene analize procjenjuje se može li ta osoba biti darivatelj ili ne može, odnosno je li eventualno uzimanje krvi znači određeni rizik za zdravlje za druge osobe.
O eventualnoj odgovornosti liječnika moglo bi se govoriti ako bi kojim slučajem liječnik propustio napraviti što je bio dužan učiniti, a o odgovornosti darivatelja ako je darivatelj prešutio nešto što nije trebao, a na to je prethodno upozoren, i to je sve uredno potpisao - zaključuje dr. sc. Damir Primorac.