Kad sam gradio naš hotel “Riad Alnadine” u Marakešu, samo za projekt statike i armature dao sam 10 tisuća eura jer sam htio da hotel bude siguran i dobro sagrađen. Mnogi su mi se tada u Marakešu smijali i govorili mi kako to nije potrebno, međutim, ja sam htio tako i nikako drugačije, piše Slobodna Dalmacija.
Sada, nakon potresa koji se dogodio u petak navečer, više se nitko nije smijao na moju armaturu i statiku, a čovjek koji je gradio hotel došao je k meni pitati mogu li on i obitelj prespavati kod nas jer zna da je hotel siguran.
Na hotelu nema ni jedne pukotine, ni jednog oštećenja. Jedino se urušio dimnjak, koji nam je zamalo pao na glavu, odnosno mene je udario komad dimnjaka po ruci – rekao nam je Drago Palestrina Mazić, Hrvat s otoka Ugljana koji sa suprugom Sonjom već sedam godina živi u Marakešu.
Grad je sutradan živnuo
Palestrina Mazić u tri je godine preživio dva velika potresa.
– Prvo onaj u Zagrebu 2020. godine, za koji ja kažem da je “europski potres” jer su građevine u Hrvatskoj ipak građene po europskim standardima, i sada ovaj u Maroku. U Maroku su kuće građene po njihovim standardima, kuće su pretežno od opeke i nisu sigurne kao naše, nije to čvrsta gradnja.
Ipak, razaranja u Marakešu nisu tolika koliko se govori. Kad se iziđe van, na svakih 50 do 100 metara naići ćete na malo šute, na svakih 500 na malo više šute, a na svaki kilometar na pokoji srušen balkon. Nije to dar-mar, kako se priča i piše.
Čim je potres prošao, sutradan su svi otvorili svoje radnje, ugostiteljske objekte, a ja i supruga smo u subotu izišli van, popili piće i moram reći da je sve bilo puno ljudi, morao sam rezervirati da bismo mogli sjesti i pojesti nešto. Grad je normalno živio – kaže Palestrina Mazić.
Najveća šteta nastala je u gorju Atlas, gdje žive Berberi, a tu je i poginulo najviše ljudi.
– Tamo je sve porušeno, što bi rekli naši ljudi, nije ostao kamen na kamenu. Tamo je bio epicentar potresa, a mi smo ipak udaljeni oko 77 kilometara od epicentra i kod nas je slabije treslo. No nisu se Marokanci predali nakon potresa. Odmah su izveli bagere na ulice i već rade na raščišćavanju ruševina. To je vrlo odgovoran i vrijedan narod, ništa im nije teško i, vjerujte, oni će sve porušeno u Marakešu očistiti u dan-dva. Tu se živi od turizma i sve mora biti hitno očišćeno – objašnjava Drago.
Tragedija u Agadiru
Nitko nije očekivao ovako razoran i pogibeljan potres.
– Začuđuje da se ovakav potres dogodio. Maroko i Marakeš nisu na trusnom području, a eto, ipak se ovdje dogodio. Posljednji smrtonosni potres u Maroku bio je 1968., kad je u Agadiru, upravo zbog slabije gradnje kuća, poginulo više od 12 tisuća ljudi. Taj je potres bio približno iste snage kao onaj naš zagrebački. Da su u Zagrebu zgrade građene kao tada u Agadiru, i kod nas bi bilo puno poginulih – kaže Palestrina Mazić.
Drago i Sonja već sedam godina žive u Marakešu.
– Taj je grad fuzija arapske, židovske i europske kulture. Svi žive u skladu i prijateljstvu, nema napetosti, svi razgovaraju, druže se... To je grad koji ima poseban odnos i osjećaj prema europskoj kulturi jer su ovdje bili Europljani, a najveći su utjecaj imali Francuzi. Ovo je marokanski grad u koji je došlo najviše ljudi iz čitavog svijeta. Ima više od 60 tisuća ljudi iz inozemstva. U Marakešu je život odličan i svi su složni, svi žive kao jedan. Zajedno, u slozi, žive muslimani i kršćani i nema nikakvih problema – veli.
Ovog ljeta, koje je još uvijek u tijeku, barem po temperaturama, Drago je bio u Hrvatskoj, gdje dolazi svake godine i boravi na Ugljanu od svibnja do rujna. On i supruga Sonja vratili su se u Marakeš četiri dana prije podrhtavanja tla.
Podrhtavanje tla
– U Biogradu se ovog ljeta održavala Divlja liga u vaterpolu i tamo je došla ekipa Marokanaca koji su se željeli natjecati. Upoznao sam ih i odveo ih na ručak. Radilo se o liječnicima, učenim ljudima koji žive u Rabatu, glavnom gradu Maroka.
Samo nekoliko sati nakon potresa primio sam dva telefonska poziva od tih ljudi iz Rabata i ponudili su mi svoju pomoć. Rekli su da će sjesti u auto i doći mi pomoći, što mi god treba. Eto, takvi su vam ljudi Marokanci – veli Drago.
Nakon prvog, najjačeg potresa bilo je još nešto manjih podrhtavanja tla.
– Ja sam bio u svojem hotelu i moram reći da potres nisam osjetio – kaže Drago.
Inače, osim hotela, Drago i Sonja imaju još jednu rijad kuću.
– Rijad kuće su tradicionalne marokanske kuće, odnosno stare vile iz 18. stoljeća, i ovu drugu, koja nije hotel, restaurirali smo. Debela je konstrukcija zidova, na njoj nema ploča, podovi su drveni i kad je bio potres, kuća jest “plesala”, ali nije pala. Neki na takvu konstrukciju stave ploče, težinu, i onda te ploče padnu i naprave štetu ili ubiju nekoga.
Inače, rijad kuće, koje su natiskane u centru grada, replike su rimske ville rustice, a u sredini imaju atrij i kolonadu – zaključuje Drago Palestrina Mazić.
Prema riječima našeg sugovornika, u samom Marakešu poginulo je desetak ljudi, dok je većina ljudi poginula u gorju Atlas, među Berberima, gdje je i bio epicentar potresa.