Boris Bakota :‘Zbog ljubavi prema životinjama postao sam vegan, a odgovor od ravnateljice Dubrovačkih muzeja još čekam!‘

Oduvijek je volio životinje i one su od ranog djetinjstva činile dio obitelji, pa se kao odrastao čovjek i diplomirani pravnik nekako logično priklonio zauzimanju za prava životinja. Kad je na osječkom Pravnom fakultetu predložio uvođenje sveučilišnog izbornog predmeta Prava životinja, dočekan je s povjerenjem. Iako se prve godine na kolegij javilo samo nekoliko studenata, s vremenom je taj broj narastao na 60.

Profesor upravne znanosti Boris Bakota nedavno je poslao pismo Dubrovačkim muzejima i ravnateljici Michl zbog odluke o uklanjanju kućice mački Anastaziji.

Što Vas je ponukalo da se kao pravnik pozabavite upravo pravima životinja?

– Odrastao sam uz životinje, uvijek smo imali mačke i pse, majka je hranila ptice. Supruga i ja smo počeli volontirati u osječkom azilu, šetali smo pse, čistili i radili sve što treba. I onda sam promislio da bih mogao povezati pravo i svoju ljubav prema životinjama. Dao sam si truda i putem interneta tražio literaturu i informacije. Potom sam fakultetskom vijeću ponudio otvaranje izbornog predmeta i zanimljivo je da je vijeće skoro sto posto bilo 'za'. Bilo je to nešto novo i moderno, što se izučava na mnogim fakultetima u Americi i Europi, a na području bivše Jugoslavije još samo u Nišu. Mislim da to najviše ovisi o entuzijazmu nekog profesora da se počne s tim baviti.

– Na prvoj godini bilo je samo pet studenata, da bi vremenom taj broj narastao do 60. Zbog korone broj smo ograničili na maksimalno 20 studenata.

Azil na Žarkovici

Tonci Plazibat/Cropix

Mislite li da su životinje u Hrvatskoj dobro zaštićene? Kad je riječ o pravima tovnih životinja, jesu li njihova prava kod uzgoja, transporta i klanja uistinu zaštićena?

– Ako gledamo isključivo pravne propise, čovjek bi rekao da su životinje dobro zaštićene, no, praksa nam pokazuje da, kao i sve drugo, ne prati ono kako je zamišljeno u propisima. Zavisi i o kojim životinjama govorimo, kućnim ljubimcima ili životinjama koje se koriste za prehranu, rad ili druge industrijske nus proizvode, kako ih zakon naziva. Ni tu s propisima ne stojimo loše, ali bude svega, ne samo kod nas nego i u drugim dijelovima svijeta. Uvijek želimo bolje, ali realno, i jako razvijene države imaju slične probleme.

Jeste li zbog prava životinja postali vegetarijanac koji ne nosi kožu i mislite li da to ide jedno s drugim?

- Ja sam čak vegan! U mojoj prosudbi biti vegetarijanac nije dovoljno. Kad vas ljudi percipiraju kao ljubitelja životinja, prvenstveno misle na kućne ljubimce, ali moje je promišljanje kao osobe koja voli životinje da se to širi na sve. Bio sam vegetarijanac već puno prije nego sam počeo predavati ovaj predmet i jeo sam puno sira, mlijeka i jogurta, ali sam kroz ovaj predmet shvatio da su krave i ovce jako iskorištavane. Zanimljivo je da su gotovo svi aktivisti u osječkom azilu vegani, a ako nisu bili, mnogi su s vremenom postali.

– Što se tiče nošenja kože, mišljenja sam kao i Prijatelji životinja – ako vam je ostalo nešto obuće i odjeće od kože, nemojte je bacati, ali nemojte je više kupovati. Tako sam i ja zadržao jedne svečane cipele koje obučem za svadbe. Recimo, pušač sam i kolege u inozemstvu su me jednom pitali jesu li to veganske cigarete, a kod nas u Hrvatskoj ih niti nema. Vani se mogu naći i prekrasne cipele na kojima se ne vidi da nisu kožne, a mi smo premalo tržište za takvu ponudu. I literatura o pravima životinja je kod nas vrlo rijetko prevedena, pa sam se bavio mišlju da napišem jedan udžbenik, ali trenutno nemam previše vremena za to. To mi je plan možda za sljedeću godinu, da olakšam svojim studentima i da ne moramo više skupljati razne članke i materijale.

Kakva su vaša iskustva s primjerima iz prakse gdje su prava životinja u Hrvatskoj bila pravno zaštićena, bilo da je riječ o kućnim ljubimcima ili domaćim životinjama? Događalo se da nasljednici ne žele brinuti o pokojnikovim životinjama, iako su uzeli njegove nekretnine. U pravilu su završavali u nekom od azila. Kako to pravno riješiti, odnosno tko zastupa životinje u tom slučaju?

- Obično komunalni redari upozore ljude ili izdaju kaznu ako su psi na suncu ili stalno zavezani, a ono što dođe do mene je obično kazneni predmet zbog zlostavljanja ili ubijanja životinja. Što se tiče nasljedstva, nasljednik je dužan preuzeti cijelu imovinu, a ne samo ono što je odabrao. Kod nas se životinje tretiraju kao imovina, pa je dužan preuzeti i njih, a o tome bi trebao sud voditi računa. No, to se u u prakci obično rješava na način da uzmu psa i ostave ga negdje ili ih preuzmu azili. Takav bi nasljednik, koji odbaci životinje, trebao biti i kažnjen.

Anastazija 

Maris Šišević/Maris Šišević

U Dubrovniku – ni u cijeloj županiji - još nemamo azil za životinje, osim onog na Žarkovici kojim upravlja udruga, iako ga svaka vlast nanovo obećava, pa čak predstavlja i projekte, ali se do danas ništa konkretno na lokaciji nije dogodilo. Kako utjecati na rješenje ovog problema?

- Općina ili gradovi dužni su po zakonu imati azil. Nije realno od općine s 200 stanovnika očekivati da ima azil, ali onda bi ga trebala otvoriti županija, a vaša, Dubrovačko-neretvanska, ga nema. Neke općine i gradovi potpišu ugovore s nekim udaljenim azilima samo da ispune formu, a valjda je cilj da životinje ne putuju predaleko. A zakon, pored toga, strogo kaže da ugovor mora biti potpisan s azilom u vašoj županiji. Kad bi komunalni redari malo više nadzirali propise, skupilo bi se nešto novaca. U Osijeku ima dosta problema, ali azil sjajno radi. Počeo je s grupom entuzijasta koja je stalno rasla i uvijek je tridesetak ljudi stalno aktivno. To je Grad Osijek prepoznao i potpisao ugovor s azilom temeljem javno raspisanog natječaja. Azil je na gradskom zemljištu. Povezani su sa školama pa djeca koja to žele šetaju pse.

I na kraju, jeste li dobili odgovor od Dubrovačkih muzeja i ravnateljice?

- Imali su rok od 15 dana. Da budem iskren, kome god sam tražio takav odgovor, od svih sam ga dobio petnaesti dan, koji je istekao. Još ga čekam!