Kažu kako bi bilo dobro imati neku gumicu u glavi, neki brisač, pa da možeš sve što ti u sjećanju nije po volji jednostavno izbrisati ili zašarati, piše Slobodna.
Ono dobro zapamtiš, a ono što ti se ne sviđa bez puno razmišljanja deponiraš u koš. Budući da nemamo takve mentalne mogućnosti, ipak je bolje imati i bilo kakvo sjećanje, nego nikakvo. Jer i od ružnih uspomena gore je samo da čovjek hoda i gleda, a ničeg se ne sjeća.
I onoga lijepog i ružnog što ga je pratilo kroz život vrlo dobro se sjeća Davor Štern. Taj 74-godišnji bivši ministar gospodarstva u Vladi Zlatka Mateše i jedan od najbogatijih ljudi u Hrvatskoj, prvi put je javno u pero potpisnika ovih redaka progovorio u svojem djetinjstvu, o životnim usponima i padovima, blještavom Tel Avivu i životu bez struje i vode u žeževačkom zaseoku Latkovići.
Francuskom zahodu u Izraelu i pritorku za životinje pod Biokovom, udobnog kreveta i tvrdog ležaja od komušine. Svega se toga sjetio Štern prilikom ovoljetnog posjeta kući svoje majke u Žeževici gdje je kao 10-godišnjak proveo možda najteži, a istovremeno i najljepši dio svog djetinjstva.
- Majka nikako nije mogla prihvatiti židovski mentalitet, ljude, njihove običaje i jezik. Svako ljeto dolazili bismo kod bake u Žeževicu. Sjedni na brod u Haifi do Cipra i Grčke, a onda vlakom preko cijelog Balkana do Zagreba. Tu bismo se prebacivali na feratu do splitskog kolodvora gdje bismo presjeli na onaj smeđi, krcat ljudima, poštanski autobus do Šestanovca.
Putovanje bi trajalo pet-šest dana i onda natrag. Sve do jednom kada se majka porječkala s ocem, pa se naš odmor protegao na pola godine. Upravo tih šest mjeseci ostali su mi duboko urezani u sjećanju. Tel Aviv nakon Drugog svjetskog rata i godinama kasnije postao je grad pun svjetlosti i životne radosti kojeg smo nakratko zamijenili s nečim što je meni kao desetogodišnjaku bilo teško pojmiti - priča Štern svoj životni put duboko uronjen u naslonjač u lođi svojih prijatelja i rođaka Živka i Tatjane Trogrlić.
Tada je prvi put okusio surovost života na selu. Primjerice, vanjski zahod bio je namijenjen i ljudima i svinjama.
- Bio sam dijete, pa sam se brzo priviknuo na nove životne uvjete. Ali, nije lako zamijeniti zahod koji smo smo imali doma, sa zidićem ispod kojeg su ležale svinje. Jednom prilikom umjesto na taj famozni zidić uzverao sam se na obližnju kostelu, pukla je grana i ja sam upao u taj prostor.
Koliko puta mi dođe pred oči onaj komin, crni garavi lonac i lanac na kojem je visio. A iz njega mirisi cijelog svijeta. Tu goveđu juhu koju su baka, a kasnije i majka pripremale, nikada neću zaboraviti. Danas bih sve dao za tanjur te juhe. Uvijek kada dođem u Žeževicu kod Trogrlića naša domaćica Tatjana sprema juhu dobrodošlice. Iako je Čehinja, dobru žlicu naučila je spremiti od svoje svekrve Slimenke.
A tek one bakine starinske pjesme koju bi sa svojim susjedima pjevala. Još se sjećam jedne: Kupala se curica u vodi, vidi joj se Bože oslobodi. To su stvari koje nikad ne možete zaboraviti. Oni su dio vas i ti sitni seoski događaji i anegdote, vođenje krava i koza na pašu, prvi seks uživo bika i krave i svađa na čatrnji jer je baka jedina u selu imala bunar, pa su dolazili i tko treba i ne treba, obilježe vaše postojanje i to su stvari koje su mi itekako kasnije koristili kroz život - evocirao je Davor uspomene na svoje djetinjstvo.
Tih pola godine išao je u treći razred osnovne škole na Priviji, a vjeronauk je pohađao u crkvi sv. Jure na Orju. Tu se krizmao dok ga je majka krstila u crkvi sv. Petra u Zagrebu. Školovanje na Priviji, kasnije zgradi mjesne zadruge, veže sa gumenim čizmicama koje mu je majka kupila.
Bio je glavni. Malo tko ih je imao. I onda gackaj, skači po lokvama do škole i natrag. Od zaseoka Latkovići do same škole nije mu trebalo puno, tek desetak minuta. Međutim, do crkve na Orju trebalo je dobrano potegnuti.
- Mi smo u Izraelu imali vjeronauk od prvog razreda. Jasno, bazirao se uglavnom na Starom zavjetu i kada sam došao u Žeževicu opet sve ispočetka. Tu sam primio sakrament potvrde i nedugo zatim otac je došao na pomirbu u Latkoviće i vratio nas u Izrael. Tu smo ostali do moje petnaeste godine.
Bližio se moj odlazak u vojsku. Tamo vrijede neka druga pravila. Budući da sam dijete iz miješanog braka, židovski običaji nisu dozvoljavali sahranjivanje ljudi iz takvih brakova u njihova groblja, nego se pokojnik pod kišom arapskih granata morao voziti tristotinjak kilometara dalje do groblja u Jeruzalemu.
Takvo što nije vrijedilo za vojsku. Išli su svi, i Židovi i oni koji to nisu. To se mojoj majci nije svidjelo i 1961. godine pokupila zlatninu što je imala, a i baka je pomogla prodajom komada zemlje u Žeževici i krenuli smo put Zagreba i tamošnjeg novog naselja Trnsko gdje smo kupili maleni stan. Dolaskom u metropolu prestaje moj česti odlazak na selo. Baka Iva je umrla, pa je mati prodala i kuću prvoj susjedi - ističe naftni stručnjak koji je trenutno počasni konzul Filipina u Hrvatskoj.
Odlazak iz izraelskog blještavila i sjajne budućnosti, te dolazak u socijalističko sivilo, kod Davora Šterna nije se značajnije osjetio. Vrlo kvalitetno školovanje započeo je kao gimnazijalac i nakon toga upisao Rudarsko-geološki-naftni fakultet u Zagrebu gdje je diplomirao 1972. godine
Naš sugovornik za sebe kaže da nije bio baš neki student jer ga obuzela strast za glazbom gdje je svirajući klavijaturu bio član brojnih sastava. Onaj prvi "Usamljeni“ koji su svi više zvali "Uspaljeni", što Štern ne opovrgava jer bili su u naponu snage, do VIS-a "Zlatni akordi".
Trebao je ići i s grupom "Novi fosili" na njihovu poznatu šestomjesečnu turneju po Rusiji, što se njegovu ocu, također glazbeniku koji se kasnije vratio za stalno živjeti u Zagreb, nikako nije sviđalo, pa je odustao od te ideje. Unatoč razigranom mladenačkom duhu u ruke je stigla diploma i skoro zapošljavanje u "Ini Naftaplinu" gdje ubrzo postaje direktor.
Nedugo zatim dolazi na čelo Inine podružnice u Moskvi i kasnije brojnih naftnih kompanija po Rusiji, Austriji i Americi.
- Sve sam prošao. Danas radim kao konzultant i sve više mislim na Žeževicu. Od 2001. tu sam svake godine. Prošetam i često se zaletim do Latkovića kako bih vidio našu nekadašnju obiteljsku kuću. Pokušao sam je u više navrata kupiti, ali vlasnica je ne želi prodati.
Navraćao sam i u Čikeše odakle je bila moja baka Čikešuša da vidim je li se što promijenilo kada sam kao dijete s njom odlazio kod njezina brata. Vizura se potpuno izmijenila, izgradilo se, jednostavno nisam mogao prepoznati selo koje sam poznavao, pa niti otprilike nisam mogao locirati rodnu kuću svoje bake.
Ovdje me veže jedan mali, ali vrlo važni dio mog života. Tu je bilo naše utočište u životnim nedaćama. Od nekretnina koje smo tu imali i prodali, osigurali smo krov nad glavom u Zagrebu, a dio toga otišlo je i na moje školovanje. Ovaj zrak i ovaj mir, nitko vam ne može platiti niti ga možete igdje kupiti.
Danas kada me pitaju od kuda sam, kažem da sam Zagrepčanin židovskog podrijetla, ali pri tom ne tajim da dio mene pripada i ovom sivom kamenjaru - Orljači i Biokovu, Stajetinama i Latkovićima, mjestima gdje sam živio, spavao na kukuruzovini, čuvao blago, gackao po blatu, nuždu obavljao u pritorku i jeo goveđu juhu iz čađavog bronzina iz dimne kužine s komina - zaokružuje životnu priču Davor Štern.