Branili su se ka lavi a napadali ka tigri. Jedan olimpijski pobjednik udario šakom o stol, drugi išao tući Splićanina, a s tribina ‘letjele‘ lokarde

Evo Juga na Savi, i to točno 30 godina poslije prvog, povijesnog trijumfa u neovisnoj državi Hrvatskoj. Ma, čini nam se kao da je bilo jučer. Emil Nikolić je tog 26. studenog 1994. podigao pokal, uručio mu ga je Jakov Matošić, tajnik HVS-a. Zagrebačka Dukat Mladost je do tad uzela sve u prve dvije sezone vaterpola u Lijepoj našoj, te sezone 1994./95. bila je prvak Europe, ali: ‘Kup je naš!’ - pjevalo se u Gružu. 

Bio je to trijumf, napisao je te večeri legendarno sportsko pero Slobodne, Ivo Jurišić: Jugova gordost dosegnula je do samih vrhova Srđa, slavlje je neopisivo, nezapamćeno. Trijumf znači izuzetan poticaj ovoj darovitoj dubrovačkoj generaciji da još predanije prione poslu i stane na put zagrebačko-splitskoj dominaciji u našem vaterpolu, da se Gospari vrate u vode u kojima im godinama, pa i desetljećima nitko nije bio ravan.

Što još pamtimo. Riječi velikana hrvatskog vaterpola i zagrebačke Mladosti Ozrena Bonačića, tog diva od igrača, trenera i čovjeka. Požalio se prije utakmice: Jesu pune tribine na Savi, ali sve samih Jugaša. 

Vraćamo se još sedam dana unatrag. Subota je, 19. studenog. Bilo je baš studeno. Bura je ‘derala’, a Gruž pun k’o šipak. Više od po ure prije početka mjesta na tribinama, igralo se pod vedrim nebom, nije bilo. ‘Opća mobilizacija’ je bila u Gradu, bila je to večer Alena Boškovića, onog sitnog, a dinamitnog ‘vraga’, kako je taj znao ‘leći’ na vodu, pa ‘udri’ po Mladosti. Šest puta je pogodio u prvoj utakmici finala. Šest puta! Samo četiri Jugaša su pogađala te večeri: Hrvoje Herceg jednom, Nikolić tri puta, a Elvis Fatović četiri. 

Ha, Vjeko Kobešćak, danas najuspješniji Jugov trener u povijesti, jednom za Mladost Dukat, kao i Šimun Cimerman, pa Perica Bukić, Ratko Štritof i Tino Vegar po dva puta, a Zdeslav Vrdoljak tri. Neven Kovačević, koji je Juga preuzeo 1. rujna te 1994. godine, mijenjao je vratara, Tomaža Jurišića je poslao na mjesto Mara Balića, i pogodio – nakon 36 minuta igre (tad je četvrtina bila 9 minuta) 14:11 za Jug. 

Prva utakmica finala kupa odigrana je 19. studenog 1994. godine u Dubrovniku

I onda uzvratna utakmica finala. Pamtimo je po uzbudljivosti, junačkom srcu Jugaša, pamtimo je po šporkim potezima, psovkama. Ostale su u Slobodnoj zapisane riječi splitskog suca Željka Klarića koji je nakon utakmice rekao akterima finala: ‘Gonite se svi zajedno, samo o novcu razmišljate’. 

Goran Sukno, tad sportski direktor Juga, prije toga olimpijski pobjednik iz LA-1 1984. i svjetski prvak iz Madrida 1986. te klupski prvak Europe kao igrač, ‘uhvatio’ se s mjeriteljem vremena. Udario je šakom o stol, ha, ‘popravio’ sat, koji je ‘štekao’ te večeri, koji je bio stao 24 sekunde do kraja kad je Mladost bila u napadu. I onda je nastala gužva, pa je odlučeno da se ima odigrati još 12 sekundi. Mladost je rigala vatru na Dragana Štampaliju i Tiha Lovrića: oni su krivi za 11:14 u Gružu. Klarić je sudio na Savi s Mlađanom Prvanom. Jug ih je htio bacit u vodu, prije toga istuć sa sudačkim štapom, gdje su bile bijela i plava zastavica (da, tako se tad sudilo). Šest puta su Jugaši imali u zadnjoj četvrtini igrača manje. Mladost je već nakon prve četvrtine, koju je dobila s 4:1, anulirala prednost Jugaša, ali nije potonuo Jug. Tri razlike za domaćina je bilo i nakon druge četvrtine, a treća 3:1 za Juga. 

E da, pa te večeri je Ronald Lopatny, još jedna legenda Mladosti, olimpijski pobjednik iz Meksika 1968., sredinom utakmice nasrnuo na splitskog stratega na klupi Juga, koji je u zadnjoj četvrtini poludio na suce, te je morao pred kraj napustiti klupu na kojoj je u tim zadnjim trenucima uzvratne utakmice bio duša od čovjeka, nezaboravni Tomo Udovičić. Još su suci malo prije kraja išli isprazniti dio tribine, ali ta njihova želja je bila osuđena na propast...

Skakali su od prve do zadnje minute i Jugov predsjednik Branko Bazdan, tajnik Ivo Miloš, a na Savi je sjajan na vratima bio Balić, ma, čitav Jug je bio, k’o što je Meštar rekao u Velom mistu kad je prepričavao uspjeh Hajduka: ‘Branili smo se ka lavi, a napadali ka tigri’. Samo dva Jugaša su pogađala u uzvratu (Nikolić četiri puta, a Elvis dva). U završnici se se ‘poljubili’ Štritof i Nikolić, pa su obojica isključena bez prava zamjene, zatim su se ‘poljubili’ Vrdoljak i Herceg, a suci isključuju samo Jugaša zbog čega ih je svaki Jugaš, u bazenu i na tribinama, želio  ‘izljubit’, a kad je isteklo tih preostalih ’12 sekundi’ kako je odlučio delegat Ive Nakić Alfirević, kad je ostalo samo dva razlike za Mladost, međutim, nedovoljno za uspjeh, krenulo je Jugovo slavlje. Tad je ‘potonu’ Vlado Kobešćak, u to vrijeme predsjednik Mladosti i prvi čovjek hrvatskog vaterpola. Bruno Silić je bio trener Mladosti...

Uzvratna utakmica finala kupa odigrana je 26. studenog 1994. godine u Zagrebu

Što još pamtimo? Letjele su nakon utakmice lokarde u vodu Mladosti. Jugovi navijači su ih kupili na Docu te ih donijeli na tribine Save i pobacilli u bazen. Tako su dodali ‘sol na ranu’ Žabaca dok je trofej kupa šetao iz ruku Jugovih igrača, vodstva, te stigao i do njih. 

Potom je k’o u Gružu bilo i u legendarnoj zagrebačkoj diskoteci ‘Saloon’, koju su tamo negdje 1970. otvorili, a tko drugi nego Dubrovčani, i to Vlaho Srezović i Albert Papo. Pjesma je bila u autobusu s Jugašima na putu do grada, a u Gružu, u gluho doba noći, ‘po Grada’ ih je došlo pozdraviti...

Jugaši su na Savi i ovog 26. studenog, 30 godina od tog nezaboravnog prvog finala Kupa Hrvatske na dvije utakmice (prve dvije sezone se kup igralo turnirski). Čeka ih od 17 sati bitka sa Solarisom za finale Kupa. Potom će od 18.50 sati za finale igrati zagrebačka Mladost protiv splitskog Jadrana. Hrvatska televizija na svom drugom programu izravno prenosi oba polufinala, a prenosit će u srijedu, 27. studenog, od 18.30 sati i veliko finale.