Evo, ne možeš vjerovat', već je prošla godina dana. Projurila. Nema već godinu dana Dubravka Čikora, sjajnog vozača, Zlatne kacige, koji je i nakon što je odvozio zadnju trku ostao u klubu, te bio šef 'bande' s asfalta, koja je, računajući i njegovo vrijeme, kad je on jurio, a sad pod njegovim vodstvom, (p)ostala najuspješnija družina na brdskim i kružnim utrkama svih vremena.
Da, nema već godinu dana Čikora, duhovitog i vedrog lika, dobrog i plemenitog čovjeka. 'Vraga' za škerac. Otišao je, odjurio je na brzinu. Opaka bolest ga je uzela u kratkom roku. Za sobom je ostavio nenadoknadivu prazninu u životu grada. Fali svojima doma. Najviše. Fali svojima u klubu.
Evo jutros, vrtimo film, početak je 2018. godine. Dobio je Nagradu za životno djelo Hrvatskog auto i karting saveza. Sjeo je tad u trkači auto. Stao pred televizijske kamere. Ispred njih, a sjedeći u trkačem autu, pričao nam o svojih, u tom trenutku, 'tek' 44 godine u automobilizmu. Izdvojili smo, izvukli iz arhive danas nekoliko njegovih odgovora. Snimljeno je toga više. Jednom valja sjest', sve to pregledat', presložit', nek ostane za sve vremena.
Dubo je bio veseljak. Raspali, pjevaj, pleši! Volio je sport, ne samo automobilizam. Grijeh bi bio ne spomenut' kako je okupio djecu Mokošice, organizirao skupa sa susjedima nogometni turnir na male bare, za njih, raščistio prostor do Caffe bara Kiss. Tko bi rekao kako je on bio voditelj te njegove 'balice', koja je kasnije igrajući za mlađe uzraste Malonogometnog kluba Square, tad pod imenom GOŠK, bila najbolja u državi?! To se nekako, čini nam se, zaboravlja. Pamti se prije svega što je ostvario u automobilizmu, njegovom sportu, ali, evo, kad već prebiremo po sjećanjima, grijeh bi bio i to ne spomenut'.
Godina dana je prošla. Svaka vijest o automobilizmu je asocijacija na Dubravka Čikora. Svaka vijest probudi sjećanje na legendu. Danas je budi činjenica kako je projurila prva godina bez njega.