A u kojim majicama nego crnim, na Gradskim uličnim igrama, u drugom eksplozivnom vikendu u igri graničara ili između dvije vatre, nastupila je između ostalih i jedna od najbrojnijih, ekipa Zlatnog potoka. Mrvicu desetkovani, netko je na štakama, netko u febri, netko piturava, netko postavlja klime, popravlja bicikle, počela je sezona, jedva se sve stiže...
- Ali stiže se! Tko može i koliko, a svi se trude, dođe u neka doba i ulijeće. Evo, fali nam glavni igrač prve ekipe u graničaru, ali sad će on, samo što nije - priča nam Srđan Obad iz ekipe Potočana. Rekao bi čovjek da kao glazbenik ima kondiciju, ali ipak nije Mick Jagger pa da skače svakodnevno po bini. A graničar je koliko zabavan, toliko i neveseo za zglobove, posebno na skliskim kamenim pločama iza Roka. Na pitanje koliko ih je odgovara: -A ima nas, i to dosta, mislim da smo čak jedna od najbrojnijih ekipa. Ali eto, mogli smo bit‘ i brojniji, nego imaš ljudi kojima je ovo super, a ima i nešto malo ovih kojima je to ‘bed‘, sram ih je što ja znam, ne da im se... A što bi radio u ova doba, zašto ne igrati kad možemo?
Uostalom, atmosfera je na terenu toliko dobra, nabrijanost na najvišim razinama, i to toliko dobra da se mlađi članovi žale kako nisu uspjeli ući na listu igrača jer su premladi.
Prije igre, logično, okupljanje na skalinima od Domina, puš pauza da se rašire pluća, piše se strategija, zbrajaju se i oduzimaju igrači, tko će prvu, tko će drugu, tko kasni, tko bi se mogao ozlijediti, tko je već načet od lastike...
- Daj, ima li ođe netko tko zna pisat‘!? - naglas se žali Vedran Market, još jedan iz ekipe Zlatnog potoka dok smišlja strategiju po‘ ure kao da planiraju sletjeti na Mjesec. Ali važno je, itekako, staviti ove mrvicu pokretnije odmah u igru, pa se ovi koji su u ozljedama i bolovima poslije lakše mogu provlačiti kroz sudare s ekipama.
Psihološka prednost
Jedna od najvažnijih stvari prije početka utakmica je malo ubosti protivničke timove.
- Prvo i najvažnije za zagrijavanje je psihološko omalovažavanje protivničkih ekipa" podsjeća Obad, dok se u isto vrijeme na skalinima miješa i ekipa Svete Marije u zelenim majicama. Igraju prvi, moraju se nekako zagrijat‘ pa i oni to rade sjedeći, da se ne ozlijede. Treba biti spreman za trčanje i izbjegavanje lopte. Ako mislite da je to lako u četrdesetima ili pedesetima, probajte, sve će vam biti jasno, ako ne isti dan, a onda sigurno sutra.
- Nisam profesionalac, ali sam odbojkaš, ha što ću im ja!" - zaključuje Željko Zekić Kezo dok čekamo ostatak tima Zlatnog potoka. U međuvremenu, na skalinima od Domina dogovaraju se transferi, još fali nekoliko članova, pa što ako ovaj dođe, a ona ne dođe? E onda ćemo ovako... Pa po sto puta dok se onaj papir s ekipama tri puta po pet igrača nije potpuno iskrižao i popunio što Vedru zadaje priličnu glavobolju.
- Da nije ovoga, bio bi potpuni kaos. A i Pica je doš‘o spreman u kratkim gaćama" - smije se Obad. Organizacija je sve, a uto pripremamo zajedničku fotku Potočana. Uz nedostatak nekoliko članova.
- Ajmo jedna ozbiljna, raširi ovaj šal da se vidi Zlatni potok" - potiče Ratko Šćepanović koji je šal i donio. I u tom trenu, taman opalimo jednu ozbiljnu, trče iz ulica od Puča djevojke koje su mrvicu okasnile, pa još koja fotka, nek se vidi raskoš. Taman da ćemo se rastati jer treba se spraviti za igru, ulijeće posljednji, kasni k‘o kraljica, Marojica Vlahušić svima poznat kao Čukata i oduševljava igrače svog i svih ostalih timova. U zadnji se tren utvrđuju pravila, jer svatko je nekad davno između dvije vatre igrao drukčije. Tko ima koliko života i gdje ide, je li na granicu ili se izbacuje, koliko se igra,... čita se s telefona naglas da i ostali mogu čuti, ali zapravo, pravila su dosta fleksibilna, skoro kao zglobovi naših igrača. Zasad, kažu. A sutra, vidjet ćemo oko onih andola i magnezija.
Oni kukaju prije, svi ostali poslije
-Ma nemam što reći nego da mi je ovo genijalno! Vratio sam se u djetinjstvo, u mladost, srce mi je ovoliko kad vidim ovu našu ‘mladost‘ kako igraju, navijaju, ma fenomenalno nam je! Ovo bi trebalo ovako stalno, svatko od nas jedva čeka vikend, ostaviti sve drugo i igrati, što god je na programu. Neka i ova djeca vide koliko je ovo dobro, koja je ovo zabava! I svaka čast Deši i ekipi što su sve ovo smislili i organizirali" - poručuje Marojica Vlahušić čije se zagrijavanje za igru svelo na kašnjenje.
U međuvremenu, nama iza leđa odvija se prava drama, vrišti se, urliče, protestira, skače, stenje, smije do suza, a navijača je toliko da su začepili nekoliko ulica pa se oni nižeg rasta mogu orijentirati za rezultat samo po krikovima. Sudac Željko Mage ima i previše posla, ozbiljan do bola, rasprava s igračima je neminovna. Dotad, Maro je odlučan, kao što je bio kad je igrao Crne kraljice na zelenoj placi, da donese bodove ekipi. Video te igre u kojoj je on bio u prvim redovima materijal je koji bi trebao ući, ako ne u anale kako se Crna kraljica igra, a onda barem u neki dokumentarac, za ove koji tek uče.
- Nemam ti ja one velike telefone, nego onaj starinski, mali, pa onda sto problema, sa satom i tako – kroz smijeh će Maro čiji nedavno stvoreni prirodni imidž srebrne kose i moderne frizure može samo zavarati protivnika koji ne sluti koja se mladost krije iza naizgled mirnog looka. Na to Potočani i igraju, na optičku varku mirnih ljudi u srednjim godinama. Idu okolo među ljude, kukaju da se nisu stigli naspavati, da ovoga boli koljeno, onoga skočni zglob, ovaj se ozlijedio na ribanju, ovaj je samo u nekom PMS-u, a ustvari, kad dođu na teren, sve maske padaju. Protivnički tim, izbezumljen od šoka, gubi loptu, loše nišani, a ekipa u crnim majicama već planira koktel i roštilj.
Tko im je kriv što im vjeruju!
Na štakama ali je ipak došao, timu se priključio Branko Popara.
-Evo ga! Stigo je! Ajde sad još jednu sliku. A kad završimo ovo, moraš o njemu napravit‘ priču! Nećeš vjerovat‘, čovjek doma ima 130 društvenih igara. Ne vjeruješ, evo čekaj, evo ti slika – ovo ti je jedna od polica" - kaže Rale i, vjerovali ili ne, čovjek od poda do plafona ima naslagane društvene igre svake fele. Njemu sigurno nikad nije dosadno, pogotovo sad kad je na štakama. I zbog toga se protivnicima čini da su Potočani slabi, ozlijeđeni, da će izgubit‘, a ono...
Psihološka prednost u sportu je sve, pa i u životu, zato je ovo šaroliko društvo, od kojih su neki ostali živjeti u Zlatnom potoku, a neki mu se tek tu i tamo vraćaju, tako čvrsto i povezano. Naselje je to koje godinama kuburi sa sto nedostataka i problema, u kojemu ako nemaš prijevoz isto je kao da si bez nogu, naselje s najljepšim pogledom i osebujnim karakterima koji u njemu žive i smatraju ga svojim mjestom postanka... Planira se za iduće igre malo rasteretiti jednu ekipu i razdijeliti ih na nekoliko, stvoriti i Belveder. Bezobrazna, ali taktika koja pali i koju koriste naši ‘poduzetnici‘ – osnuj jednu firmu, pa kad zaradi previše love, ugasi je i osnuj dvije nove. Sve opet s ciljem pokazivanja moći i zbunjivanja protivnika. Rezultati i nisu toliko važni.
Gradske ulične igre trebalo bi stvarno zaštititi ne kao UNESCO koji je, vidjeli smo, potpuno beskoristan, nego ovako, u Gradu, kao jednu posebnost, kao nevjerojatnost, kao genijalnu zabavu za sve generacije, nešto posebno i svojstveno samo nama Dubrovčanima.