Vesna je ostala bez voljenog Olivera točno prije četiri godine, u Vela Luci je: Desetero nas je u kući, nitko neće u drugu, nema zle krvi. Svraćaju nam, svih primamo, došao čovjek iz Njemačke samo da mu ode na groblje

- Mi smo ovde u standardnoj postavi, u kući nas je deset. Imamo i drugu kuću gore, ali tamo nema nikoga. Svi smo se skupili u jednoj - govori nam Vesna Dragojević s velolučke adrese obitelji neprežaljenog Olivera, čiji duh i četiri godine nakon njegova preranog odlaska drži na okupu ne samo familiju mu, nego i prijatelje i kolege glazbenike, dakako uz svu silu poklonika njegovih pjesama, koji će se i danas, na godišnjicu njegove smrti okupiti u Veloj Luci na koncertu "Trag u beskraju", piše Slobodna Dalmacija.

"Prijatelji se ne zaboravljaju. Oli, hvala za mjuzu i prijateljstvo", reći će pak Ante Gelo glazbeni producent događanja u Oliverovu čast u sklopu čijeg će ovogodišnjeg izdanja večeras na ponotonu postavljenom uz velolučku rivu, u izravnom prijenosu HRT-a, zapjevati Zorica Kondža, Doris Dragović, Petar Grašo, Tedi Spalato, Petar Dragojević, Eli Žuvela i talentirani mladi izvođači, među njima i Matija Cvek, Jure Brkljača, Dino Jelušić, Dino Petrić, Lorena Bućan…

Dan kasnije najavljen je samostalni koncert Zorice Kondže, a u nedjelju i onaj u kolaboraciji Gibonnija i Matije Dedića.

- Živo je ove dane, pun je otok, ne samo Vela Luka. Veselo je, došlo je puno mladosti... Ma i ovi ponton će napraviti svoje. Kako je bila korona prethodno se sve radilo u manjem prostoru, te mjere, te ovo ono, pa nije bilo dovoljno ulaznica za sve ljude.

Sad nema mjera, sve je opušteno, slobodno, a lani je zbog svega toga u ponoć sve bilo mrtvo u mjestu. Sad, kad je postavljen ponton, svi će vidjeti sve, bit će i direktan prijenos na televiziji. 

Ne sumnjam da će se u Luku, uz puno ljudi sa strane, sjatiti cijeli otok - priča Oliverova udovica.

Po prirodi 'vuk samotnjak'

Iako je po prirodi vuk samotnjak ("volim samoću, otkad znam za sebe, ali sam bila i za zabavu") pojačan interes za njezinu i Oliverovu obitelj razumije i prihvaća, pogotovo u ove dana intenzivne gužve u Veloj Luci.

Uz osmijeh, odavna pomirena, konstatira kako im je "ispred kuće standardna situacija, onakva kakva je bila i godinama ranije".

- Dolaze ljudi iz Makedonije, Slovenije, BiH, naši koji rade vani, u Švicarskoj, Njemačkoj, Americi, Kanadi... Mnogi su tu prvi put, kažu mi: ”Bili smo i na groblju”, a ja njima: "Svaka vam čast, po ovom zvizdanu. Meni je teško iz Splita u Velu Luku doći po ovoj vrućini".

Nekidan je došao naš čovjek iz Njemačke... Govori mi: ”Evo došao sam brodom, otišao na groblje i vraćam se odmah trajektom na kopno”. Mislim, svaka čast...

Nekad, kad su nam zatvorena vrata od kuće, neugodno im je pa zagledaju unaokolo. Ali, kad su otvorena, znaju i pokucati, ući, upitati...

Malo sjednu s nama...

Kad sjedimo ispred kuće malo sjednu s nama, pitaju mogu li se fotografirati. Ma može, nema problema. Neki ga znaju i od prije, pa slikalo se s njim pola Hrvatske. Ma što Hrvatske, pola Balkana - govori Vesna.

I sada, kada Olivera fizički nema, opet je sveprisutan. Kroz pjesmu, ćakulu, druženja...

- Jednostavno je bio takav… Ja sam s njim živjela 46 godina. Uvijek je 20 ljudi s nama bilo, gdje god mi išli. S nama su bili po kući, ma svugdje i uvijek. Pa prijatelji, pa prijatelja prijatelji, a živjeli smo i puno godina u zajednici s Oliverovom obitelji.

Pa kad smo sredili svoj stan, onda opet prijatelji do zore. Godinama... Ne znam kako sam to sve izdržala. Pa kuhaj, pa spremaj, pa slavi rođendane. Meni nije imao tko čuvati djecu, pa bi se svi sjatili u nas doma. Pa tko ne radi za Novu godinu, onda je i Nova godina bila u nas. I sad je, na kraju, to dopalo mene.

Nemojte me krivo shvatiti, ne moram ja to, ali mi nije teško. Ako su nam otvorena vrata od kuće, onda su otvorena. Ima ljudi koji se ni ne jave, samo fotografiraju izvana. Ali ako sam ispred kuće malo proćakulam s njima. Znam da im to strašno znači, nebitno jesam li ispred ja ili sinovi.

Onda mi ljudi, jer vide i njih ispred, kažu:”Ajmeeee, ovo su vam unuci”. I čude se što smo uopće skupa. Ne znam što misle, jesmo li se trebali pobiti u međuvremenu? Ne razumijem... Znate ono kako je, kad netko umre, pa se familija potuče.

Devedeset devet posto ih tako završi... Zapravo se najprije tome čude, jer nas vide sve zajedno - s neskrivenim će ponosom Vesna.

Otvoreno govori kako je mislila da će s Oliverovim odlaskom, kako godine budu odmicale, možda i opasti interes ljudi za njegov lik i djelo. Da će vrijeme, što je ne bi čudilo i smatrala bi to sasvim normalnim, učiniti svoje. Ali to se ne događa...

Imao je u sebi nešto neobjašnjivo

- Imao je u sebi ono nešto, neobjašnjivo. Sjećam se da mi je njegova pokojna mama pričala kako bi svakog dana iz škole doma došao s pet, šest dice. Svi su išli za njim, ka' pasići. Imao je nešto u sebi što je privlačilo ljude.

Bila je to iskrenost, bez ikakve glume. A to se vidi kod ljudi… Svaka gluma, svaka krutost. Odmah je distanca. On nije imao ni truna nečeg takvog u sebi - kaže Vesna.

Oliverovu magnetizmu, uostalom, ni sama nije mogla odoljeti te davne 1973. godine, dok je bio član Dubrovačkih trubadura, kada mu je zapela za oko na Stradunu.

Pjevač je atraktivnu Vesnu, tada medicinsku sestru na dječjem odjelu tamošnje bolnice, po cijele dane slijedio po Dubrovniku nastojeći je šarmirati. Zaljubio se na prvi pogled...

Jednoga dana pristala je doći na njegov koncert, a Vesni je, ispričat će sama nešto kasnije novinarima, bilo toliko neugodno da je netko vidi u društvu glazbenika, da se skrivala u njegovoj garderobi.

Skromni počeci

Ipak, ljubav se rasplamsala, pa je crnokosa Dubrovčanka k Oliveru, koji se u međuvremenu vratio svirkama u Splitu, počela putovati svakoga vikenda. Vjenčali su se 1974., a mladi je bračni par zajednički život započeo u skromnom stanu u Splitu.

Oliver se, naime, nakon kratke epizode s Dubrovačkim trubadurima i sudjelovanja na prvim sessionima splitske grupe More u ljeto 1974. ponovo priključio Batalima, u kojima je svirao početkom 60-ih godina prošloga stoljeća.

Iste je godine osvojio svoju prvu nagradu publike na Splitskom festivalu s pjesmom “Ča će mi Copacabana” zbog čega Vesna nije bila najsretnija.

- Nisam se radovala Oliverovoj prvoj pobjedi na Splitskom festivalu, dugo sam se protivila da se bavi pjevanjem. Plašila sam se da će se promijeniti. Zavoljela sam ga zato što je bio duhovit, srdačan i jednostavan.

Da nije ostao takav naš brak sigurno ne bi opstao - priznala je jednom prigodom Vesna Dragojević, tipična dalmatinska mater, supruga i baka, koja drži sva četiri kantuna u kući.

Zbog ljubavi prema Oliveru je, uostalom, napustila i Dubrovnik i posao, pristajući biti isključivo posvećena obitelji - suprugi i trojici sinova, najstarijem Dinu, te blizancima Damiru i Davoru. A Oliver joj je oduvijek znao javno zahvaliti na njezinoj požrtvovnosti za obitelj...

'Niko ne kuva bolje od moje Vesne'

- Sretan sam što imam tako dobru ženu, koja me poslije svakog puta dočeka s onim što najviše volim, pjatom tople domaće juhe. Uz to se najboljem rekuperam. Nitko ne kuva bolje od moje Vesne. Razveselim i ja nju parfemom kojega je naručila da joj kupim ili nekom drugom sitnicom.

Ja san van čovik od starinskih običaja, koji uživa u malim stvarima, toplini doma, domaćoj juhi, djeci, unucima… A Vesna je odlična baka, ona je ta koja pamti sve rođendane, imendane, kupuje poklone, jako je brižna i pažljiva - hvalio je suprugu Oliver.

Naravno, znala ga je njegova Vesna i izbaciti iz takta (“kad pokaže svoje osobine Jarca”), baš kao on nju, ali nikada nisu trajno 'zapeli' u svom odnosu, premda je znalo biti 'nategnutih' faza. Bože moj, a u kojemu ih to braku nema?!

- Vesna je jako tvrdoglava, zna biti i zlopamtilo, a iznad svega savršeno pamti, ne samo dobre nego i loše stvari. Ja, primjerice, pamtim samo dobre ljude i dobre stvari - izjavio je jednom Oliver, samokritično komentirajući kako zbog prirode posla možda i nije baš najbolji muž i otac.

'Ne znan glumit', u tome san loš'

- Nikad se nisam trudio biti neki savršen muž, super otac ili dida. Uvijek nastojim biti iskren u svemu što radim. Kad mi nešto ne paše, to se na meni odmah vidi. Ne znam glumiti, u tome sam jako loš.

To je moj način života, u njemu je važna iskrena emocija. Ako mi negdje nije dobro, neću to zatajiti, a ako mi je stvarno lipo, onda ću posljednji počistiti šankove i stolove – objasnio je legendarni pjevač svoj svjetonazor zbog kojega su ga mase obožavale.

Od te davne 1973. pa Vesna i Oliver ostali su nerazdvojni, usprkos povremenim tmurnim oblacima koji su se nadvijali nad njihov brak, ponajprije zbog izazova s kojima se popularni pjevač susretao tijekom čestih izostajanja iz kuće, tako tipičnih za živote glazbenika.

Dok je Oliver non-stop bio na putu zbog koncerata, snimanja i televizijskih gostovanja, Vesna je proteklih desetljeća skrbila o djeci, a onda i o unucima. Dakako, svo to vrijeme i o suprugu...

- Nemam vam ja troje nego četvoro dice - znala je u šali reći Oliverova supruga još u samim počecima njihova braka opisujući kako izgleda svakodnevica u domu Dragojevićevih.

'Ženo, daj mi šta ću obuć'

- Kad Oliver otvori oči, a obično to čini dugo poslije mene, odmah vikne: ”Ženo, daj mi, šta ću obuć”. Onda pita šta će pojist, pa me pošalje platit račune i zamoli da mu pošaljen poštu – opisala je jednom prilikom Vesna, a Oliver joj je oduvijek davao za pravo znajući kakva je priroda njegova posla.

Smatrao je da, baš zato što je rijetko bio kod kuće, možda i nije najbolji otac i muž, ali je zato supruzi i sinovima propušteno znao nadoknađivati tijekom ljeta u Veloj Luci, njegovu ishodištu i utočištu. S Vesnom se, govorio je, nije svađao, to mu naprosto nije bilo u krvi. Njegovali su tolerantan odnos, bez puno svađa i galame...

- Moja žena bi rekla da je za dug brak u kući važno imat dvi banje (op.a. kupaonice). Vesna i ja se nemamo vrimena svađat jer sam rijetko doma zbog posla i nastupa. I kad se svađamo, svađamo se tišinom...

Uviđaš greške, ne ponavljaš ih

Važno je međusobno razumijevanje, tolerancija. Kako postaješ zreliji, uviđaš neke svoje ranije greške, pa ih više ne ponavljaš – izjavio je svojedobno najpopularniji hrvatski pjevač ne krijući kako se oduvijek divio Vesninu strpljenju i brizi.

Godinama je njegova supruga odgovarala na svaki mu upućen telefonski poziv dok je bio na putovanjima, vodila računa o njegovim brojnim obvezama, ponekad danima unaprijed pamteći njegov dnevni raspored.

I jedva čekala njihovo zajedničko ljeto koje su provodili u Veloj Luci i na svojemu brodu, nekoć samo sa sinovima, a posljednjih godina njegova života i njihovim obiteljima - nevjestama i obožavanim unucima.

Skupa bi lovili ribu, kartali, uživali u opuštenom otočkom životu. Sa sinovima je Oliver baš guštao provoditi vrijeme. Što su bili stariji i zreliji s njima je bio sve veći prijatelj. Ponosan otac, sretan što su izrasli u dobre ljude, koji pak danas s majkom Vesnom štite njegovo ime i ostavštinu.