U Milana su se zaljubile i Hrvatice kad je glumio velikog Tomu Zdravkovića, otkriva kako se nosi sa statusom seks simbola i što prvo uoči na ženama

Beogradski glumac Milan Marić našoj je publici najpoznatiji po ulozi u hit filmu Toma redatelja Dragana Bjelogrlića u kojem je odigrao naslovnu ulogu - pjevača Tome Zdravkovića, a uskoro na male ekrane stiže serijal Pad o dramatičnoj sudbini crnogorskog glumca Žarka Lauševića u kojem igra glavnu ulogu, a gledatelji u Opatiji, Zagrebu i Osijeku mogli su ga vidjeti uživo u hit predstavi Hotel 88 s kojom je gostovao u Opatiji, Zagrebu i Osijeku.

Predstava redatelja Staše Koprivice se s velikim uspjehom izvodi već pet godina, a Marić je u podjelu s kolegama Anđelom Jovanović, Tamarom Krcunović i Vladimirom Aleksićem uskočio lani, kao alternacija kolegi Andreju Kuzmanoviću, piše Gloria.

"Gledao sam je u Beogradu i s ostatkom publike plakao od smijeha, pa sam bio presretan kad su mi ponudili da se pridružim ekipi. Igramo je svakog mjeseca u Beogradu i Novom Sadu, obišli smo s njom cijelu Srbiju i regiju, a upravo smo se s njom vratili s gostovanja na Islandu", kaže Marić.

Član ansambla beogradskog JDP-a čija filmografija broji više od trideset naslova u ekskluzivnom razgovoru nam je otkrio što misli o svom statusu seks simbola, zašto mu je Rovinj top destinacija i zašto voli proljeće u Zagrebu, a ostao je dosljedan da ne komentira svoj ljubavni status. Prije sedam godina bio je u vezi sa zagrebačkom glumicom Ninom Violić, a srpski mediji proljetos su se raspisali o njegovoj vezi s producenticom Mijom Bjelogrlić, kćerkom kultnog glumca, redatelja i producenta Dragana Bjelogrlića, piše Gloria.

Svjetskom premijerom filma ‘Toma‘ održana je lani na 27. Sarajevo Film Festivalu

U čemu je tajna uspjeha Hotela 88?

U mješavini žanrova - vodvilja, melodrame, situacije zabune što publika obožava. U Beogradu i Novom Sadu je igramo u hotelu, jer se radnja odigrava u hotelu. Da ne otkrijem previše reći ću samo da se tamo nađu dva para mladenaca na medenom mjesecu, među kojima su i bivši bračni partneri.

Volite li hotele?

Da. Ne moraju to biti luksuzni hoteli, sterilnost i uniformiranost hotela srednje kategorije mi paše, pogotovo kad radim. No, kod kuće mi je ipak ljepše, pogotovo kad se zaredaju gostovanja i putovanja, pa mi dođe muka od pomisli na pakiranje kovčega.

Kad ste zadnji put bili u Hrvatskoj?

Svako malo sam u Hrvatskoj, što zbog posla, što zbog odmora i druženja s dragim prijateljima. Poseban mi je gušt produžiti ljetni odmor nekoliko dana u Istri kad na Brijunima s Teatrom Ulysses igram predstavu Tko se boji Virginije Woolf.

Koje su vam najdraže destinacije?

Rovinj mi je sigurno u top pet najdražih. Grad je nevjerojatan, ima neku neobičnu širinu, premda je zapravo mali i skučen, pa me cijelo vrijeme vuče da mu se vraćam: zbog prirode, mora, ljudi, hrane...

A Zagreb?

Boravio sam u Zagrebu duže iz privatnih i profesionalnih razloga i jako volim taj grad. Moje najljepše uspomene vezane su uz Zagreb u proljeće, kad su ljudi iz kaputa, šalova, hladnoće, snijega i kiša, izlazili na sunce, nalazili se po terasama kafića, pričali se i smijali skupa. To je moja slika Zagreba.

Tko je Eugen Smešni?

Moj virtualni alter ego, kojeg sam odabrao da me predstavlja na društvenim mrežama. Time sam pratiteljima želio staviti do znanja da to nije realna slika mene samog i uvid u moju intimu, nego sredstvo komunikacije koje, kao i sva ostala, mogu iskoristiti da mi kažu lijepe, ali i manje lijepe stvari. Želim da ljudi kojima se sviđa moj rad i kojima sam iz nekog razloga zanimljiv zadrže kritičko promišljanje o meni i mojim ulogama.

Kako ste postali glumac?

Kao klinac sam sanjao o sportskoj karijeri, trenirao sam plivanje, odbojku i nogomet u OFK Beogradu, a onda sam se pri kraju osnovne škole upisao u dramsku grupu. Kazalište me na neki način očaralo, tamo sam se osjećao življe, ljepše i ispunjenije nego igdje, pa sam jedva čekao novu probu i novi sat. Tako je sve počelo.

Kako održavate kondiciju?

U teretani i kardiovježbama, kad stignem. Moj posao je neuredan, jer radnog vremena nema, raspored se mijenja iz tjedna u tjedan, pa to ukida mogućnost normalnog života i poštivanja vlastitog bioritma, a kamoli fiksne termine i dogovore s ekipom za utakmice.

Je li vam trening važan i za psihu?

Apsolutno, ali mi je psihoterapija još važnija. U ludo brzom tempu života terapija mi je neophodna da razumijem sebe i svijet u kojem živim. Govorim o tome jer su kod nas ljudi u terapiji još uvijek stigmatizirani, dio javnosti smatra nas luđacima koji ne mogu sami kroz život, no to nije tako. Imam svog terapeuta već šest godina i to je po mom mišljenu najbolje uloženi novac.

Zašto?

Jer sam se u terapiji suočio sa svojim strahovima, traumama i frustracijama, analizirao ih i na kraju ih se oslobodio.

Kako ste proslavili 32. rođendan 31. srpnja?

Ha, ha, mi ljetna djeca vrlo rano naučimo da svoje rođendane ne slavimo, jer su svi po morima, selima, planinama, tko zna gdje sve ne. A posljednjih godina na taj dan uvijek radim.

Koliko vam znači filmska uloga Tome Zdravkovića koja vas je proslavila u regiji?

Jako mi je bitna. Izazov je bio ogroman, ne samo za mene, nego za cijelu ekipu predvođenu redateljem Draganom Bjelogrlićem, ali smo pronašli način da ispričamo Tominu priču, da se ljudi uz nju vežu i u njegovom liku prepoznaju dio sebe. To mi je najveća nagrada.

Kakav je osjećaj gledati sebe na platnu ili na ekranu?

Neugodan, jako čudan. Uvijek mi se pritom javljaju situacije sa snimanja, recimo mirisi prostorije u kojoj smo snimali, pa me to odvede negdje drugdje i ne mogu se prepustiti. Uz to sam i prilično samokritičan, pa stalno razmišljam što sam mogao drukčije i bolje napraviti.

Jeste li slušali Tomu Zdravkovića prije snimanja?

Znao sam neke njegove pjesme, koje se pjevaju po žurkama, rođendanima i kafanama, ali nisam imao blage veze koliko ih je i kakve su sve. Njegov opus je stvarno nevjerojatan, baš kao i život.

Što je na vašoj play listi?

Sve, od klasike do Tome Zdravkovića. Nemam omiljeni bend, pjevačicu, izvođača...

Što čitate?

Američki književnik Jonathan Franzen mi je omiljeni autor, živući klasik i jedan od najvećih pisaca na svijetu. Volim i Philipa Rotha, Nicolu Ammanitija i Sergeja Dovlatova, spektakularnog sovjetskog autora koji je sva djela objavio na Zapadu. Njegov opus sam otkrio sam snimajući film o njemu - za tu ulogu morao sam se udebljati dvadeset kilograma da mu budem što sličniji.

Kakve uloge volite?

Izazovne. Sve koje me vode u nepoznato, one s kojima rastem kao glumac i čovjek su mi najdraže. Bilo ih je i na tome sam zahvalan.

Otkad puštate bradu?

Pustio sam je na faksu, jer mi se nije dalo brijati svaki dan, to je jedini razlog. Ovako mi je okej.

Pratite li modu?

Ne pratim trendove, ali volim ljude sa stilom koji dobro nose što god imaju na sebi. Da se mene pita ne bih se skidao iz kožne jakne, traperica, majice i tenisica, u tome se najbolje osjećam.

Što je za vas ideal pravog frajera?

Muškarac džentlmenskih manira i viteškog ponašanja s dozom humora, otvorenosti, mistike i pravdoljubivosti.

Koliko vam je novac bitan?

Neophodan je za život, ali mi nije prioritet. Za mene klasifikacija uspjeha nije odraz stanja na bankovnom računu, jer ta okrutna trka za profitom ubija najvažnije i najsuptilnije ljudske osobine kao što su empatija, razumijevanje i nježnost. Novac bi trebao biti sredstvo za život, a ne sredstvo koje troši nas.

Kako se nosite s uspjehom i titulom seks simbola?

To je dobar osjećaj, lijepa i slatka nuspojava mog posla, ali to je na kraju samo fantazija i projekcija tuđih želja, kojoj ne smijem popustiti i dopustiti da me zavede.

Što prvo primijetite na ženama?

U očima se vidi sve, pa me lijepe oči izbacuju iz ravnoteže. Volim jake, samosvjesne žene sa stavom, koje su spremne izboriti se za sebe.

Jeste li ikad dobili nogu?

Da. I dobivao, i davao, sve je to za ljude. Svaki raskid je težak jer označava prekid odnosa u koji smo uložili energiju, vrijeme i veliki dio sebe, ali je istodobno rasterećujući i oslobađajući kad se odnos pretvori u muku.

Vidite li se za deset godina s obitelji i djecom?

Taj trenutak sigurno dolazi, a kad, vidjet ćemo. Primijetio sam da mi se u posljednje vrijeme nude isključivo uloge očeva s djecom, što si tumačim kao neku vrstu subliminalne poruke: "Ajde, ajde, vrijeme ti je...".