Riana Petanjek je svjetska putnica, bajkerica, dokumentaristica, putoholičarka, blogerica, voditeljica, novinarka, montažerka i još puno toga, a gledatelje uredno časti putopisima iz kojih se vidi puno toga što ne vidite u videima od jedne minute. Ako ste negdje željeli ići, pogledat ćete njezine snimke stvarnog života, ljudi, kulture, ljepote neke zemlje i odlučiti.
-Sve što radim je dosta povezano i sve se svodi na istu stvar, a to je pričanje priča s putovanja, kao i nekih korisnih savjeta budućim putnicima ili inspiracija i poticaj nekima da krenu u istom smjeru, samo onda ovisi o kojem se mediju radi. Priča se naravno mediju prilagodi, primjerice potpuno mi je drugačije uređivati epizode Coolturista i u njemu prenijeti priču ili pisati i fotografirati za Auto Klub u kojem mi putopisi i fotke izlaze već dvije godine ili sad na blogu Jutarnjeg, makar se radi o istoj destinaciji. Dođe li vam nekad da kažete sebi - ma daj stani doma malo ili imate li onu putoholičarsku nervozu kad ne idete nigdje?
-Uf, nekako mi je i teško zamisliti da ću si ja ikad reći: nemoj negdje ići. No, s druge strane ima jako puno perioda kad sam samo doma i u tome isto tako uživam dok traje. Primjerice kad mi traje sezona Coolturista, posebno ova zadnja, najviše sam u montaži ili na snimanju kuhanja i mjesecima nema mrdanja, no u tome jednako uživam kao i na putovanju. Zapravo to već
ulazi u područje moje životne filozofije, a to je uživati u svemu što ti život u nekom trenu daje ili barem probati uživati u svemu. No, naravno ne daj Bože da se ponovi 2020. kad smo bili zatvoreni, jer to mi je primjerice bilo beskrajno teško za podnijeti i da, kad baš jako dugo ne idem nigdje onda mi se javljaju svakakve nervoze.
Na putu sam kao doma
Jesu li zbog novinarstva počela putovanja, ili je zbog putovanja došlo do novinarstva?
-Nekako je sve to povezano, novinarstvo je za mene više zvanje nego što je samo zanimanje. Sve što radim i čime se bavim za mene je suština novinarstvo, samo nikad nisam željela pisati o politici u Hrvatskoj, pa sam se potrudila pronaći nešto meni najzanimljivije, a to su naravno putovanja. Uz novinarstvo u Zagrebu, završila sam i dizajn na strojarstvu u Mariboru, što mi je itekako pomoglo u svemu čime se bavim i krenulo je kao nadopuna novinarstvu. Upravo tamo naučila sam raditi na web stranicama, photoshopu, fotografirati, stvarati… jednostavno koristiti kreativni dio osobnosti najviše i uvijek razmišljati izvan samo jednog rješenja, nekako mislim da me baš taj fakultet doveo do svega što danas radim, makar se na prvu čini nespojivo. Nekoliko godina kasnije završila sam i kratki studij video režije i montaže u San Franciscu. Upravo zbog tog studija danas mogu sama raditi prvi dio montaže Coolturista, sama snimati na putovanju i sama montirati videa, biti baš pravi one woman show. Zapravo mi je taj kreativni dio stvaranja važniji od samih putovanja, samo upravo na putovanjima pronaći ću najbolje priče, zato je to sve jako povezano. Iako, nadam se da ću uskoro početi raditi i na serijama ili filmovima koji nužno ne uključuju turizam i taj aspekt putovanja, imam dosta nekih novih ideja. Prvi motor bio je Tomos i to u Konavlima?
-Tehnički Tomos nije bio moj, no bio je najdraža zabava ljetima prije pravih motora. Tomos je, kao i kuća u Moluntu, pripadao mojoj proširenoj obitelji, pa iako nitko od nas genetski nije iz Molunta, svi smo na neki način vezani za Konavle, a ja sam od djetinjstva cijela ljeta provodila tamo. Onda je uslijedio i moj prvi posao u životu, bila sam stjuardesa za legendarni Dubrovnik Airline, a kasnije za vrijeme studija ljeti vodila izlete kajacima za Adventure Dalmatia ili izlete za Gulliver Travel i zapravo godinama ljeti živjela u Dubrovniku i Moluntu. Pa, mislim da ću vječno biti vezana za grad i Konavle. Većina prijatelja i prijateljica mi je i dalje tu, najviše prvih sjećanja, prvi izlasci, prve ljubavi i sve što nekoj osobi čini neko mjesto zauvijek posebnim. Nakon brojnih putovanja što nam je svima zajedničko? Koje su najveće razlike među ljudima i načinu života?
-Za mene jedina podjela kod ljudi koja postoji jest na one dobre ili one koji to nisu, sve ostalo je zanemarivo. Pa tako u svakoj zemlji ima i dobrih i loših, no svakako su ljudi primjerice u Argentini ili Brazilu daleko topliji, opušteniji, pristupačniji i usuđujem se reći simpatičniji od nas u Europi recimo. Upravo način života koji puno više uključuje ples, glazbu, pjevanje i uživanje u samom životu na kraju napravi tu razliku. S druge strane u Tajlandu recimo su ljudi znatno smireniji i svaku nervozu ili pokazivanje iste smatraju porazom i sramotom i nikako nisu temperamentni, pa evo sami zaključite koliko je to drugačije od mnogih zemalja na našem kontinentu. Što se tiče razlika, one su beskonačne. Što se tiče sličnosti, smatram da stvarno postoji ta crvena nit koja nas sve povezuje i da svi imamo iste ljudske potrebe i želje, samo se lista prioriteta razlikuje. No, lista osnovnih osjećaja je potpuno ista bez obzira na boju kože ili nacionalnost.
Umiranje Route 66
Sigurno je bilo i kakvih opasnih situacija na putovanjima?
-Iskreno, jedine neugodne situacije s putovanja koje pamtim dogodile su mi se u Indiji i to dosta njih, no u Indiji sam živjela šest mjeseci i radila za američke poslovne online novine, pa ne znam koliko se to broji kao putovanje. To je zemlja koja je potpuno bezopasna za muškarce, ali suludo opasna za žene. Primjerice sjećam se kad sam se vozila busom do Bombaja od Ahmedabada u kojem sam živjela, od nekih 8 sati vožnje, dobra tri sata zadnjeg dijela puta bila sam jedina žena u busu, sjećam se osjećaja da mi kosa sijedi od straha. Naravno, svi oni nisu u ni jednom trenu prestali buljiti u mene. Mislim da mi je u toj situaciji samo činjenica da sam bijela pomogla, nas se nekako više boje, jer s nama ipak izazivaju veći skandal i dobivaju smrtne kazne. Inače su silovanja i zlostavljanje žena u Indiji dio svakodnevice. Koje vam je putovanje ostalo baš najdraže i zbog čega?
-Najposebnije mi je dalje Route 66, motor, ja i tisuće kilometara neponovljive prirode i osebujnih stanovnika uz R66. Najviše mi se u sjećanje zauvijek urezao stari Gary na njegovoj benzinskoj i suvenirnici u Missouriju, u trenu kad sam motorom ušla u njegovo dovorište spavao je na klupi, buka mog motora ga je probudila i prvo što mi je rekao bilo je: “Ok ja sam umro, a ti si anđeo!” I tako sam satima ostala snimati i slušati priče legendarnog starca o njegovom životu i kakva je Route nekad bila. Ubrzo nakon mojeg putovanja Gary je nažalost umro, a u protekle dvije godine umrli su gotovo svi legendarni starci i starice koje sam ja na tom putovanju upoznala i intervjuirala. Priča o Route 66 i njezinom umiranju je zapravo beskrajno tužna, no upravo zato svi trenuci koje sam tamo provela i svi ti ljudi koje sam uspjela upoznati dok su još bili živi čine mi to putovanje zauvijek najposebnijim i najdražim, a i iz tog razloga i neponovljivim, da još sto puta idem istom cestom nikad neće biti isto. Osim toga to je bilo i moje prvo veliko i najduže putovanje motorom u komadu, pa svakako mora biti posebno.