Opčinjenost primatima koji su fizički, ali i intelektualno jako blizu čovjeku, traje otkad je svijeta i vijeka. Potvrđuje to dugovječnost serijala filmova koji pod zajedničkim nazivom ‘Planet majmuna‘ u različitim pojavnim oblicima postoje još od davne 1968. kad je Charlton Heston glumio uljeza među majmunima koji ljude smatraju primitivcima podatnim za istrebljenje.
Polazišna zamisao nije se promijenila do najnovijeg, četvrtog po redu, nastavka reboota franšize koji je upravo zaigrao u kinima. Podnaslovljen ‘Novo kraljevstvo‘ ovaj nam ‘Planet of the Apes‘ donosi novu dozu nasilne unutarnje i vanjske borbe za prevlast među vrstama. Ljudi su u podređenom položaju, ne govore, a majmuni su sve sofisticiranije društvo, zrelo za osnutak autokratskog režima koji ne samo da želi potamaniti homo sapiense kao vječnu prijetnju, već i porobiti slabije pripadnike vlastitog soja.
Turbulencije među majmunskim klanovima vizualno moćno i pripovjedački pregledno opisuje ZF spektakl slabo poznatog američkog redatelja Wesa Balla (potpisuje osrednju trilogiju Maze Runner). Film zadržava ratničku notu kakvu je trasirao prethodni nastavak iz 2017., zapamćen po besprijekornom nastupu Andya Serkisa u ulozi čimpanze revolucionara Ceasara. Svakako, Ceasarov duh nastavlja živjeti i u sequelu iz 2024., u kojem junakovu ostavštinu stoljećima kasnije prisvaja samoproglašeni monarh, bonobo Proximus Ceasar.
Njemu nasuprot stoji glavni lik Noa, vižljasti mladi čimpanza u čijem se dlakavom kostimu odlično snalazi glumac Owen Tague. Noina preobrazba iz drčnog sakupljača orlovih jaja u mesijanskog ‘spasitelja nacije‘ ostavlja najsnažniji dojam u filmu gdje je čovječja ‘komponenta‘ meko tkivo. Filmski ljudi ovdje sasvim odgovaraju predodžbi kakvu o njima imaju majmuni: tupasti su, jednodimenzionalni i samo smetaju. Najbolji je primjer toga individua Mae (Freya Allan) koja, iako zamišljena kao snažna karika koja nedostaje za revival homo sapiensa, u usporedbi s majmunima djeluje kao uteg.
Što se ‘majmunske‘ hijerarhije tiče, tu nema dvojbi oko pripadnosti individue zajednici: Čimpanze su dobronamjerni i produhovljeni pripadnici klana, gorile većinom fašistoidni militanti dok za mirotvorce solira orangutan Raka (Peter Macon) koji nažalost nestaje iz fokusa prije nego stigne razviti svoj koncept uključivosti. Autorima je, što i naziv filma naznačuje, bilo važno prikazati socijalnu evoluciju majmuna s darom govora, no to im ne polazi posve za rukom.
O zametku monarhije progovaraju tek bedemi pod naletima valova, nastambe u olupinama flote rađene ljudskom rukom i skrovita dvorana koju valja staviti pod nadzor. Proximus Ceasar kao nametnuti vladar nosi intrigantno ime, podsjetnik na ranu pretpovijest Rimskog Carstva. Malo više oslonjenosti na taj segment umjesto redanja replika o prijetvornosti ljudskog roda dobro bi došlo. No, u današnjem Hollywoodu treba misliti i na buduću zaradu kojoj stremi ponešto zbrzana akcijska završnica. Nedostaci ipak ne narušavaju kompaktnost cjeline koja stoji na čvrstim nogama.
Najnoviji ‘Planet majmuna‘ nije broj jedan, ali svakako spada u gornji dom ovog dugovječnog filmskog ciklusa zasnovanog na šezdesetak godina starom romanu Pierrea Boullea. Novi nastavak je samo stvar vremena. Za nadati se da će u njemu ljudi evoluirati do kakve-takve protuteže nekad im podčinjenim majmunima.