NIKOLINA BORO Odlazak u Keniju promijenio je moj život

Dubrovkinja Nikolina Boro u srpnju je s Leom Lesjak posjetila Kitale, grad u Keniji. Taj put je njima, a i djeci koju su upoznale, promijenio život. Nakon mjesec dana predavanja i volontiranja, postale su svjesne da ne mogu samo otići. S još sedam prijateljica osnovale su neprofitnu humanitarnu udrugu 'Krug ljubavi' koja pomaže siromašnoj i ugroženoj djeci i njihovim obiteljima u nerazvijenim zemljama svijeta osiguravajući im hranu, školovanje i medicinsku skrb kroz mjesečna ili godišnja sponzorstva i donacije.


Kako je započeo 'Krug ljubavi'?

Lea i ja smo se upoznale u veljači ove godine. Skupa smo se otisnule na to putovanje u Keniju, i naš početni cilj je bio volonitranje u obliku predavanja u skoli. Lea matematiku, ja engleski. Nakon dva tjedna predavanja smo shvatile da ipak ne možemo samo predavati, da moramo nekako drugačije pomoći. Upoznale smo se bolje s djecom i njihove priče su nas potakle da pokrenemo inicijativu. Primjerice, djevojčica Benta. Riječ je o djetetu koje ima samo 11 godina, majka joj je prostituka i nju tjera da radi isti “posao”. Pritom, ima očuha koji tuče nju i mlađeg brata. No takvih priča nažalost ima dosta i upravo smo radi toga odlučile pomoći njima i djeci poput njih. Kontaktirali smo prijatelje i raspitivali se tko bi htio sponzorirati, te smo nakon samo jednog dana imale deset ljudi koji su bili zainteresirani za sponzorstvo djeteta. Odlučile smo onda što više djece intervjuirati i fotografirati, tako da, kad se vratimo u Hrvatsku, odmah nađemo toj djeci sponzore. To je u konačnici bio i naš cilj. Prije samog povratka u Hrvatsku imale smo 40 sponzorirane djece te smo prikupile oko deset tisuća dolara. Nakon povratka odlučile smo osnovati udrugu s još sedam prijateljica kako bi što efikasnije mogle pomoći toj djeci.

Zašto baš Kenija?
Spontano, htjele smo poći u Afriku i došle smo do udruge Global Steps gdje smo upoznale Emanulea koji nam je i pomogao u organizaciji smještaja i rasporeda za vrijeme provedeno u Keniji. Kroz cijeli naš boravak je sudjelovao u našem radu zbog čega danas i usko surađujemo s njim i istoimenom udrugom.

Što te se posebno dojmilo?

Bila je jedna curica Milka koja je, kad smo je upoznale, imala 12 godina i 15 kila. Ima HIV, dobila je i tuberkulozu, praktički je bila korak do smrti. Njena mačeha nije vodila brigu o njoj, a otac joj je umro od HIV-a. Pričale smo s njom, kupile joj hranu, ali uopće nije mogla niti jesti, niti piti. Izgubila je i sluh. Odlučile smo je odvesti u bolnicu gdje je provela neko vrijeme, ali i bolnica je bila stravična, dali su joj krivu dijagnozu pa je dobila i bronhitis. Međutim, nakon nekog vremena se oporavila, sad ima preko 30 kila, našli smo joj sponzora i trebala bi ubrzo krenuti u školu. Posebno me se dojmila i situacija male Bente i njenog brata Eliasa koje smo u konačnici uspjeli odvojiti od roditelja koji se nisu skrbili za njih i sad žive u drugom domu s ljudima koji se brinu za njih.

Teško je ostati imun na priče te djece?

Nemoguće. Toliko smo se povezali s tom djecom. Na odlasku iz Kitalea plakale smo i mi, a i oni. Svakodnevno smo provodili vrijeme zajedno, ta djeca i su kod nas spavali i jeli. Ona djeca s kojom smo se baš povezali i njihove priče su nas u konačnici i potaknule da nešto poduzmemo. Riječ je o djeci koja po par dana ništa ne jedu zbog manjka brige njihovih roditelja, ili pak o djeci koja su zlostavljana od strane roditelja zbog čega često bježe u potrazi za novim domom.


Kako funkcionira 'Krug ljubavi'?

Pri samom početku naš fokus je bio na pronalaženju sponzora za djecu iz škole Light Stars Academy kako bi prikupljeni novac mogli uložit u samu obnovu škole. Riječ je o školi koja je bila u teškim uvjetima bez vode, struje, adekvatnog školskog pribora, a profesori bez ikakvih primanja. Danas, je obnovljeno pet učionica, a kuhinja je u izgradnji. Trenutno se Krug ljubavi zasniva na sponzoriranju djece i jednokratnim donacijskim uplatama. Putem naše internetske stranice moguće je pronaći priče sve djece kojima je potrebna pomoć, a zainteresirani za sponzorstvo biraju ono dijete čija ih je priča najviše dirnula te im na taj način omogućuju daljnje školovanje i obrok dnevno. Također, pomoć se ostvaruje i donacijama koje se koriste u svrhu izgradnje sirotišta, odjeću, hranu, ili potrebna medicinska liječenja.

Jeste li se susrele sa sumjičavosti prema još jednoj humanitarnoj udruzi?

Iskreno, na početku je bilo dosta teško. Često se događalo da 'udariš glavom od zid'. Bilo je puno pitanja zašto uopće osnivamo udrugu, ali drugačije je kad odeš i doživiš sve to i vidiš na koje bi se sve načine moglo pomoći, a ne pomaže se. Međutim, kada se ljudima ispriča u kakvim uvjetima tamo stanovništvo živi postane im jednostavnije percipirati koliko je zaista potrebna pomoć zemljama poput Kenije.

Na koji način kontrolirate da taj novac zaista završi u pravim rukama?

Prije nego što smo išta započele, odlučile smo se uvjeriti kome možemo upotpunosti vjerovati, a kome ne. Za Emanuela i njegovu ženu Joyce koji vode udrugu Global Steps u Keniji smo svojim očima vidjeli da su ljudi kojima možemo vjerovati. Sam proces započinje tako da sponzori ili donatori uplate novac na naš račun, nakon čega mi uplaćujemo na račun u Keniji. Emanuel taj novac osobno odnosi u škole. Mi dobivamo povratne informacije o primitku novca, i naravno, kroz to razdoblje se trudimo slati informacije sponzorima o djetetu koje sponzoriraju putem fotografija i video zapisa djeteta.

Svaka donacija je dobrodošla?

Da! Za hranu, odjeću, sirotište, liječenje. Riječ je o nama smiješnim ciframa, s kojima oni u Keniji mogu puno toga napraviti. Svaka donacija nam znači. Sto nas više sudjeluje - bolje!

Neki budući projekti?

Za sada projekt koji želimo što prije realizirati je svakako izgradnja sirotišta za seksualno zlostavljanu djecu i siročad za čiju je provedbu potrebno 2500 dolara. Izgradnjom tog sirotišta bi omogućili tridesetero djece siguran dom i hranu. Time bi ih također maknuli od nasilnih roditelja.
Svakako imamo u planu za budućnost raditi na sličnim projektima, izgradnji sirotišta, a naravno kroz vrijeme mislimo se širiti i na druge nerazvijene zemlje.

Je li te bilo strah ići u Afriku, kako si se snašla?

Ne mogu reći da nije bilo straha na prvu. U početku se moraš cijepiti protiv toliko toga, i ako nisi razmišljao o nekim bolestima, tada počneš. Moraš se cijepiti protiv menigitisa, žute groznice, trbušnog tifusa.. Međutim, nije baš sve onako kako se prikazuje, da se samim dolaskom u Afriku možeš razboliti. U konačnici sam se u Keniji osjećala sigurno, pogotovo jer je Emmanuel uvijek bio uz nas i govorio nam gdje je sigurno za poći, a gdje nije. Ono što nas je šokiralo tamo su takozvani 'Street boysi', odnosno Ulični dječaci, koji od dobi od jedne godine pa nadalje, su ovisni o ljepilu. Njihove majke im ne mogu priuštiti hranu, pa im daju ljepilo da snifaju jer s time izgube osjećaj gladi. I nakon nekog vremena, dijete stvori ovisnost o ljepilu bez kojeg poslije ne zna živjeti. Naime, naša svakodnevnica je bila sretati ih po ulicama Kitalea, kako prose za koji šiling ili pak komad kruha. Nažalost, dolje je situacija takva da svima treba pomoć, i smatramo da im jedino obrazovanje može omogućiti bolju budućnost.

Nije ti bilo teško prilagodit se životu tamo?

Proces prilagodbe odvijao se teško isključivo radi težeg podnošenja antimalarika koji su u mom slučaju izazivali halucinacije, izuzet toga na ostalo smo bile pripremljene tako da nije bilo problema s prilagodbom na uvjete u kojima smo živjeli.


Planirate li se vraćati?

Apsolutno! Teško je jednom kad odeš, ne vratit se.