FILM TJEDNA Stockholmski sindrom

Stockholmski sindrom moderna je kinematografija 'opjevala' u više navrata, no o genezi fenomena emotivnog povezivanja žrtve i otmičara dosad nije progovorio nitko do Roberta Budreaua, redatelja aktualne crnohumorne drame 'Stockholm'.

Za filmsko uprozorenje propale pljačke najveće švedske banke iz 1973., događaja kojem stockholmski sindrom duguje naziv, odabrana je pouzdana glumačka postava. Nekoć iznimno popularni Amerikanac Ethan Hawke (Dan obuke) igra pljačkaša, a Noomi Rapace (nenadmašna Lisbeth Salander iz Larssonove trilogije) njegovu taokinju. Interakcija likova trebala je dočarati odnos koji i danas revno izučavaju viktimolozi, no od toga ništa.

Veliki razvojni potencijal filma prokockao je Budreau pogrešnim odabirom žanra. Priča o prvoj talačkoj krizi u švedskoj povijesti naprosto nije ni komična ni podložna tarantinovskoj trivijalizaciji. A da je upravo to plan, publici se sugerira već u uvodu, kad autor nameće okvir 'stvarne ali apsurdne povijesne zgode' kojoj upravo ta apsurdnost oduzima dah.

Glavni junak Lars (Hawke) s vlasuljom i kaubojskim šeširom djeluje ridikulozno. Namjera da ga se prikaže dobrodušnim antiherojem nema nikakva pokrića dok bezglavo urla i skakuće po ekranu. Pokušaji Rapace da u ulozi slabovidne bankarice Biance iscijedi reakciju uplašene žene i majke, pohvalni su ali ne daju ploda.

Seksualna privlačnost ključnih aktera tek je neuvjerljiv rezultat redateljskih naputaka. Kao da se od glumaca očekuje da se na silu spetljaju kako bi gledatelje podučili što je stockolmski sindrom.

I bočni rukavci radnje klimaju. Pregovori policije s otmičarima s obje strane odišu amaterizmom, prvima su metode skroz zbrkane, drugima infantilne. Epoha turbulentnih 1970-tih tek je zagrebana. Karizmatični švedski premijer Olof Palme, kasnija žrtva banalnog atentata, prikazan je kao traljavi pregovarač iz dnevnog boravka, a pjesme Boba Dylana tu su samo kako bi odredile epohu.

Problem 'Stockholma' je i pretjerana kratkoća radnje. Za sat i pol trajanja samo najveći majstori mogu suvislo izložiti 'materiju' bez zakidanja sadašnjosti i prošlosti likova. Budreau nije ta liga.

Druga suradnja kanadskog redatelja s Hawkom (2015. odradili su pristojni film o jazzistu Chatu Bakeru) puna je pukotina i sigurno neće stvoriti međuovisnost između filma i gledatelja. Osim ako ovaj ne pati od težeg oblika stockholmskog poremećaja.