Čim je Bazz Luhrmann preuzeo režiju 'Elvisa', znalo se da će biografski film o kralju rock'n'rolla biti blještav, fantazmagoričan i začudan. Uostalom, ništa manje se nije ni očekivalo od fantasta koji je režirao 'Moulin Rouge!' i 'Velikog Gatsbya', a Shakespeareovu tragediju 'Romeo+Julija' obradio tako što je Veronu pretvorio u kopiju Miami Beacha. Na novom zadatku, Luhrmann se posvetio oživljavanju priče o ikoni globalne kulture i stvorio kaleidoskop u kojemu se perle i staklena zrnca neprestano vrte, ali ne baš uvijek u orbiti glavnog junaka.
U tom smislu posebno problematičnim se pokazao odabir pripovjedne perspektive. Elvisov dijabolični manager, lažni pukovnik Tom Parker otvara i zatvara film i kroz radnju nas provodi kao narator, što nije najsretnije rješenje. Prvenstveno stoga što je vječnog filmskog dobričinu Toma Hanksa, unatoč hrpi loše šminke i protetike, teško doživjeti kao negativca. Ni sam se glumac nije pretjerano potrudio dočarati zloću u izrabljivača, tako da Parker ostaje najveći, makar ne i jedini, balast ove glazbene biografije.
Ozbiljan nedostatak 'Elvisa' svakako je i slabo razrađen kontekst zbivanja u formativnim godinama rock kulture. Desetak minuta prikaza Elvisova djetinjstva u crnačkoj zajednici naprosto je premalo da bi se shvatilo koliko je utjecaja njegovo odrastanje u slamu Tennessea imalo na kasniju karijeru. Ni turbulentan privatni život The Kinga nije bogzna kako detaljno razrađen. Priscilla Prisley (dopadljiva Olivia deJonge) koja i danas čuva spomen i riznicu slavnog supruga prekratko je u kadru da bi se otkrila njezina uloga obiteljskog oslonca.
I inače Luhrmann rupe u fabuli krpi na sebi svojstven način, kićenim stripovskim i dokumentarističkim umecima, te svjetlosnim efektima, što baš i ne pomaže smanjenju dojma površnosti koji se proteže i na antologijske glazbene brojeve, previše rijetke i raspršene da bi podsjetili na bogati opus autora. Iako 'Elvis' traje dva i pol sata, događaji su poredani neravnomjerno, tako da ih većina preteže završnom lasvegaškom razdoblju glazbenikova profesionalnog i ljudskog urušavanja. To doba prati i raskošna kostimografija s potpisom slavne Muccije Prade, impresivan biljeg mode s kraja 1960-tih i početka 1970-tih.
Red je ovdje istaknuti i druge jače strane filma koji na površini održava iznimna izvedba mladog Austina Butlera, dosad ne pretjerano poznatog glumca u naslovnoj ulozi Elvisa. Butler svom tragičnom junaku pristupa s uvažavanjem, što se vidi iz količine energije kojom ga iznosi pred publiku, pojavom, glasom i mimikom. Da je The King živ (a mnogi još vjeruju da danas 87-godišnji drijema negdje ispod palme, daleko od estradne pompe), sigurno bi ostao zadivljen svojim filmskim 'blizancem'.
Iako je mit o Elvisu toliki da prerasta svaki interpretativni format, ovaj filmski kolaž ostao je previše nedorađen da bi nam približio svu veličinu i usud neponovljivog E.P.-a. Jezikom nakita rečeno, umjesto dragulja dobili smo lijepo upakirane cirkone visokog sjaja.